Da nesreća nikada ne dolazi sama, a ljudi pokažu kakvi su upravo kad nam ona pokuca na vrata, Sanja Rodić iz Rume znala je i prije nego što ju je nedavno zadesila nedaća na odmoru.
Život joj je postavio izazove s kojima bi se rijetko tko uhvatio u koštac i izašao kao pobjednik, a kćerka Jovana (10) najveća je Sanjina radost, ali i najveća briga otkako su joj s dvije godine dijagnosticirani zdravstveni problemi koje ima i danas.
Predah od liječničkih analiza i terapija, izazvanih Jovaninim rijetkim autoimunim oboljenjem, majka i kćerka su krajem prošlog mjeseca potražile u Stolivu u Crnoj Gori, ali nakon desetak dana odmora snašla ih je nova muka.
Ozljeda koja je dovela do operacije, od koje se mama Sanja danas oporavlja, prekinula im je ljetovanje, ali je dobila epilog u koji, kako kaže, da joj netko priča, ni sama ne bi vjerovala da je istinit.
“Od muke i nemoći sam plakala u bolnici”
“Do ozljede je došlo nakon nezgodnog pada zbog kojeg sam zadobila tri ozbiljna prijeloma noge. U odmaralištu je bio doktor iz Sokobanje koji je odmah procijenio da moram u bolnicu, pa smo došli u Kotor, a zatim u Risan gdje su me liječnici primili.
Sa mnom je pošla moja prijateljica iz Rume, a druga je čuvala Jovanu u odmaralištu. Od muke i nemoći sam počela plakati u bolnici, samo razmišljajući što će biti s mojom kćerkom sad kad sam se ozlijedila i kad mi je rečeno da će biti potrebna operacija noge, da ne bi došlo do sepse”, priča Sanja za Blic.
Njezine suze primijetio je mlađi muškarac koji se te večeri slučajno našao u istoj bolnici iz osobnih razloga.
“Od suza i brige nisam mogla ni govoriti, pa je na njegovo pitanje u čemu je problem, moja prijateljica objasnila cijelu situaciju – da sam inače sama s kćerkom koja je bolesna, da smo iz Srbije došle na odmor… Ispričala je i da je Jovana u zakladi ‘Budi human’ i da brinem s kim će ostati sad kad sam se ozlijedila”, prisjeća se Sanja.
Muškarac kojeg su srele, odmah je počeo uvjeravati Sanju da nema potrebe brinuti o bilo čemu, te da će učiniti sve što je u njegovoj moći da joj pomogne u narednim danima kada ju je čekala ozbiljna operacija.
Dao joj je svoj broj telefona, uz molbu da ga nazove ukoliko joj bilo što zatreba, a Sanja, uznemirena od šoka, bola i brige, sve do sutradan ujutro nije ni shvatila s kim je razgovarala.
“Što god bude trebalo, ja sam tu”
“Riječ je o Vladimiru Jokiću, gradonačelniku Kotora, divnom i humanom mladom čovjeku! Ono što je on učinio za mene i moje dijete, ne znam bi li itko drugi mogao i htio. Budući da je zaključak liječnika bio da prijelomi zahtijevaju operaciju i da nema vremena za čekanje, bilo je potrebno da se što prije vratim u Srbiju, a gradonačelnik je već sutradan organizirao prijevoz i za mene i za moju kćerku. Mene su odvezli do VMA u Beograd, a Jovanu do samog kućnog praga prijatelja u Rumi”, kaže Sanja.
Dodaje da je Jokić odmah nazvao načelnika ortopedije kako bi se posavjetovao o najboljem načinu njezina transporta u Srbiju, zatim je dogovorio da se oslobodi financijskih troškova boravka u bolnici, i sve uz riječi: “Što god bude trebalo, ja sam tu, slobodno me nazovite. Studirao sam u Beogradu, kako vam ne bih pomogao?!”
“Osim toga, tajnica gradonačelnika Barbara me je također kasnije zvala da se raspita kako sam i što još mogu učiniti za mene. I dan-danas smo u kontaktu, interesiraju se kako je prošla operacija i kako se oporavljam. Vozač Jovica bio je toliko pažljiv da me je cijelim putem do Beograda pitao kako sam, želim li da stane…
Onda me nazvao kada je ostavio moju kćerku kod prijatelja da javi da je sigurno i dobro stigla… Za njih sve, kao i za doktora, načelnika ortopedije, nemam što reći osim riječi hvale”, kaže Sanja za Blic.
Čitava priča joj je, kaže, još uvijek teška za povjerovati.
Od operacije koja je zahtijevala i transplantaciju sada se polako oporavlja, a podrška ovih dobrih ljudi pokazala joj je da još uvijek postoje ljudi koji su i dalje – ljudi, kao i da empatija među ljudima nije sasvim izgubljena, a evo, iz njezina primjera vidi se da je pokazuju upravo stranci koje vidimo prvi put u životu.
“Čovjek bi očekivao da netko na takvom položaju ide uokolo s tjelohraniteljima… Mogao je okrenuti glavu i nastaviti svojim putem, ali mi je pomogao i na tome sam mu beskrajno zahvalna. Barbara me je nedavno ponovo zvala da kaže kako mene i Jovanu žele ugostiti i sljedeće godine u srpnju tijekom dječje manifestacije u gradu. Što vam više mogu reći osim toga”, zaključuje Sanja.
Ova majka je borac kakav se rijetko sreće. Iako invalidska umirovljenica, žena koja se oporavila od raka i drugih zdravstvenih i životnih nedaća koje preživljavaju samo najhrabriji i najuporniji, za svoju se kćerku bori sama, a ovakvi primjeri dobrote koja joj je iskazana čine da se ne osjeća usamljenom.
