Iskrena vjernica donosi svjedočanstvo kako je Boga zamijenila za svoga dečka. Prepustila se idolopoklonstvu i uspjela se vratiti Bogu.
To se nije dogodilo odmah, već tako postupno i suptilno da smo toga bili potpuno nesvjesni. Postali smo toliko zaslijepljeni u našoj ljubavi jedno prema drugom da nismo vidjeli da dolazi.
Čak i prije nego što smo počeli izlaziti, tražili smo Božju volju o tome jesmo li pravi jedno za drugo. Iskreno smo se molili dok smo se zbližavali, najprije kao prijatelji, a zatim, kasnije, kao partneri. Hrabrili smo jedno drugo Božjom Riječi i redovito zajedno molili.
S vremenom su se stvari promijenile
Postali smo emocionalno intimniji dok smo dijelili svoje najskrovitije misli i tajne, svoje nade i snove, svoje strahove i sjećanja. Počeli smo se sastajati češće, i to duže – od tjednog nedjeljnog popodneva do cijele nedjelje. Važnost dana polako se udaljavala od subotnjeg odmora u našem Spasitelju na izlaske i obroke.
Počeli smo pokušavati pronaći svaku moguću priliku da provedemo više vremena zajedno, kao što je ostajanje vani sve kasnije i kasnije nedjeljom – što je bilo jedino vrijeme kada smo se mogli sastati cijeli dan zbog mog neredovitog radnog vremena. Nismo mogli podnijeti da budemo odvojeni jedno od drugoga; kad bismo se razdvojili, čeznuli bismo za vremenom u kojem bismo se mogli vidjeti.
To nas je dovelo do toga da provodimo više vremena jedno s drugim, a manje vremena s Gospodinom i drugim voljenima. Naše nekoć tihe večeri provedene u molitvi, slavljenju i čitanju Božje Riječi, zamijenile su noći međusobnog razgovora, slanja poruka ili video poziva. Zajednički izlasci čak su počeli imati prednost pred susretima s prijateljima i obrocima s obitelji. Polako i gotovo neprimjetno, naša ljubav jednog prema drugome počela je zasjenjivati ljubav prema Gospodinu i onima oko nas.
Najstrašnije u svemu tome bilo je to što nismo bili ni svjesni da se to događa. Činili smo sve “prave” stvari: zajedno smo se molili, slali jedno drugome biblijske stihove i molitvene zahtjeve, zajedno posjećivali crkvenu službu, pa čak smo imali i stariji odgovorni par koji nam je bio mentor. Ipak, naša srca nisu bila u redu s Gospodinom.
Zaista nismo mislili da toliko vremena provodimo zajedno – uostalom, bilo je parova koji su se svakodnevno sretali. Ipak, nije se toliko radilo o količini vremena koje smo proveli jedno s drugim, već o razini prioriteta kojima smo počeli pridavati pozornost.
Iako smo često govorili o tome da Boga stavljamo na prvo mjesto, naša su osjećanja i djela pokazivali suprotno
Nismo više voljeli Gospodina svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (Ponovljeni zakon 6, 4-15). Počeli smo se udaljavati od Njega, okrećući se jedno drugime za ljubav, radost i utjehu. Počeli smo se dovoditi i u nesigurne situacije koje su predstavljale golema iskušenja za grijeh.
Iako smo namjeravali da Bog bude središte i kamen temeljac našeg odnosa, naši su Ga postupci gurnuli u sam kut. Sve smo se dublje zaljubljivali jedno u drugo, izostavljajući Boga iz slike. Naša su srca bila tako varljiva – jedva da smo bili svjesni kako smo se polako, ali sigurno udaljili od Gospodina prema idolopoklonstvu, nevino odjeveni u međuljudsku ljubav.
Ipak, Bog nije fusnota u našoj ljubavnoj priči
On je Autor i Usavršitelj našeg prijateljstva, udvaranja i konačno, ako hoće, braka. Kroz niz incidenata, Bog je otkrio kako smo se udaljili od Njega.
To je uključivalo jednu posebno bolnu epizodu, nakon koje smo moj dečko i ja proveli mjesec dana razdvojeni kako bismo se pokajali i razmislili pred Bogom.
Iako je bilo bolno biti razdvojen, to vrijeme nas je prisililo da se sjetimo tko smo bili prije nego što je nastalo “mi”. To nam je dalo prostora za disanje da ponovno čujemo Božji glas – da se prisjetimo da naš prvi i najvažniji identitet nije biti samo djevojka ili dečko, već otkupljeno dijete našeg nebeskog Oca, spašeno Njegovom milošću kroz vjeru u Isusa Krista.
Dok sam tražila Gospodina, shvatila sam da sam zavoljela Božji dar više nego samog Darovatelja. Naučila sam se pitati:
S kim žudim provoditi vrijeme? Gdje mi misli odlutaju kada nemam što raditi? Kome da se obratim za ljubav i zadovoljstvo? Da mi Gospodin jednog dana uzme dečka, kako bih Mu odgovorila?
Ukratko, suočila sam se s pitanjem: ako je cijeli život namijenjen obožavanju Boga, koga sam ja obožavala u svojoj vezi – Boga ili svog partnera?
Bog mi je pokazao da sam Ga zamijenila za njega i da tražim i dobivam ljubav, radost i ispunjenje od svog dečka. Brzo sam naučila da su to darovi koje samo naš Stvoritelj može dati u svoj svojoj punini, a koje nijedan čovjek ne može dati u svim svojim ograničenjima.
Kada moj dečko nije ispunio moja očekivanja, vidjela sam kako sam ga postavila na pijedestal iznad Kralja kraljeva. Kada me nenamjerno povrijedio, shvatila sam koliko sam nade polagala u njega, a ne u Pastira svoje duše. A kada smo se razdvojili – fizički, emocionalno i duhovno – shvatila sam koliko sam počela obožavati i čak štovati njega, umjesto jednog i jedinog pravog Boga.
Nakon isteka mjeseca, moj dečko i ja smo se okupili da se pomirimo i molimo jedno s drugim. Otada nas Bog uči, kroz svaku pobjedu i borbu, usmjeravati naš pogled na Njega. Još uvijek učimo kako ljubiti Boga više od svega, i nježno usmjeravati jedno drugo natrag na Gospodina kada smo u iskušenju idolopoklonstva.
Iako je naša priča daleko od kraja, znam da naš Autor ispisuje svaku riječ, svako slovo. I to mi daje mir i sigurnost da je On uvijek prisutan, a posebno usred naših borbi i grešnosti. Što je još važnije, Bog nam je obećao da će nas, baš kao što nas je spasio, posve posvetiti u svojoj vjernosti (1. Solunjanima 5, 23-24).
Autorica: Wendy Wong; Priredio: Vinko K.; Izvor: ymi.today
