U posljednjih nekoliko godina došlo je do značajne promjene na duhovnom pejzažu Irana. Stanovnici Irana, nekada duboko ukorijenjeni u islamsku ideologiju, sve više gube vjeru u religiju koja je oblikovala njihovu naciju desetljećima.
Ova promjena uglavnom je rezultat neuspjeha islamske teokracije koja upravlja zemljom od revolucije 1979. godine. Režim, koji je obećao čisto i pravedno društvo, umjesto toga je doveo zemlju u gospodarske teškoće, političku represiju i široko rasprostranjenu korupciju. Kao rezultat toga, mnogi Iranci preispituju same temelje vjere koja podupire njihovu vladu.
Razočaranje islamom dovelo je do iznenađujućeg i značajnog razvoja: sve veći broj Iranaca okreće se Isusu. Podzemna kršćanska crkva u Iranu navodno je jedna od najbrže rastućih na svijetu, s nekim procjenama koje sugeriraju rast od 20% godišnje.
Ova brza ekspanzija odražava duboku duhovnu glad među Irancima koji, unatoč svom razočaranju islamom, i dalje traže smisleni odnos s višom silom. U Isusu pronalaze mir i nadu koje osjećaju da im islam nije uspio pružiti.
Ova rastuća kršćanska zajednica ima dubok utjecaj na iransko društvo. U zemlji pogođenoj visokim stopama depresije, ovisnosti, prostitucije, samoubojstava i mentalnih bolesti, ovi novi vjernici viđeni su kao svjetionici nade.
Njihova vjera nudi stabilizirajuću snagu usred nemira, a njihovi životi stoje kao svjedočanstvo transformativne moći njihovih uvjerenja. Kako sve više Iranaca susreće kršćane koji zrače mirom i stabilnošću, postaju znatiželjni o izvoru te unutarnje snage, što mnoge vodi prema istraživanju kršćanstva.
Tisuće džamija se zatvorilo
Istodobno, tradicionalne islamske institucije u Iranu su u opadanju. Izvještaji govore da se tisuće džamija diljem zemlje zatvara, što je znak slabljenja utjecaja islama.
Iako vlada nastavlja suzbijati kršćansko bogoslužje, zabranjujući crkve koje su otvorene za posjetitelje, podzemna crkva i dalje raste. Ovo odražava širu krizu vjere u Iranu, jer mnogi ljudi traže istinu i smisao izvan okvira državne religije.
Važno je prepoznati da stavovi iranskog naroda nisu nužno u skladu s agresivnom anti-zapadnom i anti-izraelskom retorikom njihove vlade. Dok režim javno osuđuje Izrael i Zapad, mnogi Iranci ne dijele ovo neprijateljstvo.
Zapravo, postoje izvještaji o Irancima koji koriste društvene mreže kako bi izrazili želju za stranom intervencijom, čak idući toliko daleko da pozivaju Izrael da bombardira zemlju kako bi ih oslobodili od njihove represivne vlade. Ovo naglašava duboki razdor između agende vlade i osjećaja iranskog stanovništva.
Za one izvan Irana, posebno unutar kršćanske zajednice, postoji poziv na akciju. Razumijevajući duhovne i društvene borbe iranskog naroda, mnogi vjeruju da su molitva i duhovna podrška ključni. Bitka za dušu Irana smatra se duhovnom, s kršćanima koji se pozivaju da se aktivno uključe u molitvu i podrže podzemnu crkvu na bilo koji način.
Ovaj pokret unutar Irana, iako uglavnom skriven od očiju svijeta, predstavlja značajnu i nadu ispunjenu promjenu u duhovnom identitetu nacije.
