Živimo u vrijeme kada velik dio svijeta — posebice društva u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji — više ne gleda na rađanje djece kao na nešto poželjno ili vrijedno truda.
Dok je prije ostati bez djece bilo nešto zbog čega su se ljudi često sramili, čak i ako to nije bilo vlastitim izborom, sada živimo u jedinstvenom povijesnom trenutku u kojem mnogi ljudi ponosno prenose činjenicu da nemaju djece kao nešto za slavlje ili biti ponosan, piše autor David Thunder na portalu Biodge.org.
Naravno, postoji mnogo ljudi između, koji žele imati djecu, ali ne mogu, iz bioloških razloga, ili koji žele imati djecu, ali se jednostavno osjećaju previše ekonomski stisnutim da bi im to uspjelo. No opći obrazac je jasan: što više imanje djece postaje nepoželjno ili se na njega gleda kao na “nepraktično”, to više vidimo imploziju stanovništva.
Mnoga društva diljem svijeta bilježe pad prosječne stope nataliteta znatno ispod razine zamjene stanovništva. Ova karta “Naš svijet u podacima” za 2021. (temeljena na podacima World Population Prospects koje je objavio Odjel za stanovništvo Odjela za ekonomska i socijalna pitanja Ujedinjenih naroda) pokazuje da izvan Afrike postoji relativno mali broj zemalja koje nastavljaju imaju stope nataliteta iznad razine zamjene — i ako ste znatiželjni, nijedna od tih zemalja nije u Europi ili Sjevernoj Americi, niti uključuje Rusiju, Kinu, Japan ili Indiju.
Ovakav razvoj događaja postavlja neka vrlo ozbiljna egzistencijalna i pragmatična pitanja, pitanja s kojima naš trenutni politički i medijski sustav možda nije dovoljno zreo da se uhvati ukoštac.
Prvo, zašto se na rađanje djece gleda toliko negativno da ga mnogi ljudi izbjegavaju ili odgađaju što je duže moguće? Drugo, zašto ljudi neimanje djece predstavljaju kao neku posebnu zaslugu ili nešto što treba slaviti? Treće, što pad broja rađanja znači za budućnost zapadnih društava i kultura?
Zašto se na rađanje djece gleda tako negativno?
Počnimo s negativnošću koja okružuje trudnoću i odgoj djeteta. Kao otac dvoje djece, mogu shvatiti gledajući trudnoću moje supruge, da je trudnoća teška, pristojno rečeno. Kao roditelj dvoje male djece, u potpunosti razumijem da je odgoj djece i pripremanje za suočavanje sa svijetom nevjerojatno zahtjevno, a ponekad i emocionalno stresno.
No postoje mnoge stvari koje radimo u životu koje su nevjerojatno zahtjevne i uključuju prevladavanje strahova, suočavanje s tjeskobom i rastezanje izvan naših prijašnjih granica, od profesionalnog sporta do vrlo konkurentnih poslova; ipak, te zahtjeve vidimo kao izazove, a ne kao odbojnost, jer doživljavamo nagradu u preuzimanju takvih zadataka ili ih smatramo društveno važnima.
Zašto ne proširiti tu logiku na rađanje i odgoj djece? Zašto se usredotočujemo na cijenu, stres, tjeskobu i druge nedostatke rađanja djece, dok u biti odbacujemo ili podcjenjujemo ogromnu privilegiju i radost povezanu sa zadatkom donošenja nove djece na svijet? Je li to zato što nemamo dobre uzore sretnih i ispunjenih roditelja?
Što vi mislite o današnjim parovima koji ne žele imati djecu ili ih smatraju teretom? Ostavite nam ispod komentar!
