Ovo je velika godina za izbore. Već najveće biračko tijelo na svijetu, ono u Indiji, odlučilo je ostati uz svog trenutnog vođu. Čini se da se izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu teturaju prema unaprijed određenom kraju.
A nevjerojatan izbor koji američko biračko tijelo mora napraviti doći će do izražaja u studenom. No prošli tjedan došao je red na 400 milijuna birača u Europskoj uniji i rezultati su otkriveni.
Došlo je do općeg pomaka udesno, s izuzetkom skandinavskih zemalja. Dok se desni centar držao – i čak osvojio nekoliko mjesta – lijevi centar i Zeleni pretrpjeli su udarce.
Zeleni su izgubili 20 mjesta, skupina ‘Renew’ lijevog centra izgubila je 23. U međuvremenu je Meloni u Italiji zacementirala svoju moć i pokazala svoje sve veće vodstvo u Europi zadivljujućim rezultatom.
U Njemačkoj je AFD, unatoč katastrofalnoj kampanji u kojoj ih je National Rally Marie Le Pens opovrgla kao preekstremne, bio drugi.
Vladajuća stranka, SPD Olafa Scholta, dobila je samo 13,9% glasova – njihov najgori rezultat od 1949. U Austriji je pobijedila desničarska Slobodarska stranka, unatoč tome što je formirana samo tijekom Covida kao reakcija na mjere karantene.
Ali rezultat u Francuskoj je bio taj koji je imao najveći utjecaj. Le Penova RN dobila je 31,47% glasova, više nego dvostruko više od druge Macronove stranke sa samo 14,56%. Kao rezultat toga, Macron je pritisnuo ‘nuklearni’ gumb i raspustio parlament, zakazavši nove izbore za početak srpnja.
Njegov posao predsjednika nije naklonjen, ali čini se da to kocka kada je suočen s izborom između desničarske FN ili njegove centrističke stranke – u parlamentu u kojem su rezultati važni jer, za razliku od EU-a, francuski parlament ima stvarne moć – francusko biračko tijelo doći će na petu.
Postoje četiri glavne lekcije koje nas izbori uče:
1. Imigracija, Net Zero i progresivna ‘woke’ politika pravi su gubitnik glasova za mnoge ljude. Nedostatak istinske rasprave i marginalizacija svakoga tko dovodi u pitanje samoočigledna ‘ispravna’ stajališta mnoge je gurnula na marginu.
2. Religija – a posebno islam – postala je glavno pitanje. Pitanje je li islamska politička teologija kompatibilna sa zapadnim liberalnim demokracijama utemeljenim na kršćanstvu pitanje je na koje tek treba odgovoriti.
3. Mladi se općenito više kreću udesno. U jednom smislu to je bilo stvarno iznenađujuće. Opća je pretpostavka da što ste mlađi veća je vjerojatnost da ćete glasati za zelene/lijeve/progresivne stranke.
Na temelju toga su SPD i Zeleni u Njemačkoj snizili dobnu granicu za glasanje na 16 godina. Mladi su ih nagradili sa 17% mlađih od 24 godine, a većina od 24 do 30 godina glasa za AFD.
U Francuskoj je 32% osoba u dobi od 18 do 34 godine glasalo za RN – više nego dvostruko više nego 2019. Ali kada bolje razmislite, pobuna mladih protiv progresivnog establišmenta nije toliko iznenađujuća.
Oko 50% mladih ne ide na sveučilište i ne podliježu indoktrinaciji koja je sada postala mainstream. Plus, mladi se bune. Biti zelen i progresivan je stav establišmenta. Biti desničar sada znači biti buntovnik.
4. Demokracija je ugrožena. Oni na progresivnoj ljevici u potpunosti bi se složili s ovom tvrdnjom, ali ne shvaćaju da su jednako velika prijetnja demokraciji kao i krajnja desnica. Zašto? Prvo, jer stvaraju opasnu pretpostavku da je demokracija ugrožena jer su ljudi glasovali za stranke koje se ljevici ne sviđaju. To je demokracija. Kada prijetite da ćete zabraniti grupe ili ograničiti slobodu govora (na primjer zabranom Tik Toka ili ‘dezinformacija’), da biste dobili željeni rezultat, to je prava prijetnja demokraciji.
Zanimljivo je da BBC, primjerice, Le Penovu RN redovito naziva krajnjom desnicom, ili ekstremnom desnicom, ali nikada ne naziva radikalnu ljevičarsku La France Insoumise (LFI), koja je dobila gotovo 10% kao krajnju ljevicu. Ne mogu se niti natjerati da to kažu za komuniste! Kada imate takvu pristranost u medijima, akademskoj i političkoj klasi, krajnja desnica je ta koja profitira – jer ljudi misle da ako ih želja za manje imigracije, manje probuđene politike i podržavanje tradicionalnog braka čini krajnjom desnicom, onda bi mogli i podržati stranke koje to iskorištavaju.
Demokracija je također ugrožena na drugi način. EU izbori su vrlo neobični. Oni su za parlament koji ima vrlo ograničenu moć. To je jedini demokratski parlament na svijetu koji nema ovlasti pokretanja vlastitih zakona. Zbog toga mnogi EU izbore smatraju najvećim istraživanjem javnog mnijenja na svijetu. Povjerenici EU su ljudi koji imaju stvarnu moć. S obzirom da ih imenuju nacionalne vlade, pretpostavlja se da demokratska kontrola dolazi preko njih. Ali problem je u tome što se nijedna vlada EU-a ne bi usudila ići protiv Komisije – ne bi mogle preživjeti.
Europski građani su nezadovoljni trenutnom situacijom
Europska unija je nadnacionalno tijelo, a ne skup neovisnih nacionalnih država. Zapravo, kada se nacionalna država pridruži EU-u, ona prepušta dio svog nacionalnog suvereniteta onome što je u biti birokratska tehnokracija. EU se suočava s gospodarskom stagnacijom, rastućom militarizacijom u svjetlu rusko-ukrajinskog rata, obespravljenošću i razočaranjem među mnogim ljudima (samo 50% ljudi se trudi glasovati); sve veći troškovi života; rastuća imigrantska kriza i pitanje kako se islam uklapa u postkršćansku Europu.
Ovi posljednji izbori pokazuju nam da su građani Europe nezadovoljni trenutnom situacijom. Oni neće ništa promijeniti. Osnovna struktura EU-a osmišljena je da spriječi takve ‘populističke’ pokrete (ono što bi neki mogli nazvati demokracijom). Iz kršćanske perspektive najveća promjena koju Europa treba je oživljavanje vitalnog kršćanstva.
Krajnji izbor nije između desnice i ljevice, demokracije ili tehnokracije, progresivizma ili konzervativizma, slobodnog tržišta ili velike vlade. Pravi izbor je hoće li se Europa vratiti u poganstvo, postati islamska teokracija ili će se vratiti svojim kršćanskim korijenima. Neka Gospodin iskaže milosrđe i zasja svojim svjetlom u tami.
Autor: David Robertson; Izvor: Christian Today
