Vijest o muškarcu koji se jučer pred zgradom Vlade RH polio benzinom i zapalio, a nakon toga i preminuo od tih ozljeda, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Svaki slučaj u kojem čovjek digne ruku na sebe, bilo da se ozlijedi ili si oduzme život, u nama potiče snažne emocije, kao što su šok, tuga, ljutnja, sažalijevanje, itd.
Razlog za takve reakcije je dvojak: S jedne strane neupitna nam je ljepota života. Duboko u nas je usađeno razumijevanje izrazite privilegije koju imamo kao ljudska biće koja su sposobna, ne samo uživati u svemu što nas okružuje, nego to i razumski vrednovati. I ulični pas može uživati u sunčanom danu, izvaljen na boku, zadovoljan trenutnom srećom.
No, samo čovjek ima sposobnost razmišljanja o svojoj situaciji na način da ju analizira i procjenjuje, uspoređuje sadašnjost s prošlosti i nada se budućnosti. Mi ljudi smo obdareni sposobnošću primjećivanja ljepote i u najmanje očekivanim stvarima.
S druge strane, upravo zbog te urođene sposobnosti promatranja svijeta oko nas i razabiranja nijansi životnog iskustva, akutno smo svjesni da svijet nije uvijek ružičast. Bol, patnja, i smrt su nam jednako stvarni kao i ljepota, dobrota, i sreća.
Jer vidimo da je život dobar za uživanje, nije nam jasno zašto bi netko namjerno i nasilno prekinuo svoj život prije vremena.
A, opet, jer vidimo da osim mirisa postoji i smrad, osim svjetlosti postoji i tama, i tako dalje, nismo stranci takvim snažnim negativnim osjećajima zbog kojih su suicidalne misli udaljene samo još par trenutaka patnje, naoko neizdrživih ljudskim snagama.
Je li život “ispraznost nad ispraznostima”?
U Bibliji postoji jedna knjiga koja za život kaže da je “ispraznost nad ispraznostima.” Izraelski kralj Salomon, za kojeg se kaže da je bio najmudrija osoba u povijesti čovječanstva, napisao je Knjigu propovjednika.
U njoj je ljudski život stavio na obdukcijski stol, promotrio svaki njegov i najmanji detalj, usporedio njegove krajnosti.
Njegovo otkriće je sljedeće: U životu postoje dvije opcije — optimizam hedonizma ili pesimizam nihilizma. Drugim riječima, ili možeš uživati u životu koliko god možeš, jer je to jedini smisao, ili je život nešto što treba pretrpjeti. Ili ćeš bježati od smrti i pokušavati produljiti život kako bi dobio što više vremena za udovoljavanje svojim željama i požudama ili ćeš što prije htjeti završiti život jer u njemu nema nikakve radosti. Nekad je između ta dva svjetonazora jako tanka linija, jer su užici hedonizma prolazni, prividni, i površni. Dakle, život nema smisla. Užitak je prolazan, užas je prisutan.
U slučajevima u kojima se očajni ljudi odluče na drastičan potez samoubojstva, vjerojatno se radi o ova dva pogleda na život. To vidimo i po tome što si život nekad oduzmu i ljudi za koje smo mislili da imaju sve — novac, ljepotu, slavu, moć, ogromne vile, skupe aute, itd.
Bez Boga sve je mračno i tmurno
Zapravo postoji i treća opcija, ona koju Salomon daje na kraju knjige. Osim optimizma hedonizma i pesimizma nihilizma, postoji i realizam teizma. Bez Boga, život je besmisleno prepuštanje užitku koji nema kraja i nikada se ne može zadovoljiti ili bezizlazno prepušanje očaju koji nema kraja i koji se može veseliti jedino smrti. Slika svijeta i života na njemu, potpuno je drugačija s naočalama teizma. Bez Boga sve je mračno i tmurno, pa čak i oni lijepi elementi života. Jedino s Bogom život ima smisla. Posljednja dva retka ove biblijske knjige glase:
“Čujmo svemu završnu riječ:
‘Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi,
jer – to je sav čovjek.’ Jer sva će skrivena djela,
bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.”
