Tove je živjela u nekoliko lezbijskih zajednica, a Bjørn je imao muškog ljubavnika, ali nešto se dogodilo kad su postali kršćani.
“Nitko nas nije pokušao preobratiti, niti smo se obratili Bogu da se oslobodimo homoseksualnosti. Jednostavno se dogodilo prirodno zbog novog života koji smo primili unutra. Ne može se objasniti; to se mora doživjeti”, ističu Tove (79) i Bjørn (75) Refstad.
Ne suci, nego svjedoci
Njih su se dvoje jako angažirali u borbi protiv Zakona o partnerstvu 90-ih. Tada su doživjeli mnogo protivljenja i bure protiv njih, ali oboje ne žele osuđivati druge.
„Nismo pozvani biti suci; mi smo svjedoci. Možemo samo ispričati ono što smo doživjeli i nadati se da to može donijeti nadu i vjeru ljudima koji se bore”, kažu.
Njih dvoje su voljni boriti da ispričaju što je Bog učinio za njih.
“Ne bi samo homoseksualci trebali imati pravo govoriti”, kaže Bjørn.
Kad su se 90-ih odlučili uključiti u Zakon o partnerstvu, to nije bilo zato što su željeli isprovocirati ili izazvati probleme, objašnjava Bjørn. “Bilo je to nešto što je Bog stavio u nas da ljudima da nadu za promjenu. Uostalom, živjeli smo u gay zajednici i vidjeli da ljudima nije dobro. Ostavljaju dojam da sunce uvijek sja, ali to nije istina. Bog vidi suze i jad i želi im reći o nadnaravnoj ljubavi od Njega.”
Bjørn vjeruje da mora postojati protuteža svim glasovima koji govore: “Samo moraš prihvatiti tko jesi.”
Tijekom 90-ih, kao i danas, par je doživio da su se mnogi kršćani bojali uključiti se i javno govoriti, uključujući među vođama. Osjećali su da su jako sami u borbi.
“Mnogi se boje posljedica ako kažu nešto politički nekorektno. Zato se mnogi povlače”, smatra Bjørn.
“Usamljen i nesiguran”
Kada se Bjørn počeo družiti u gay zajednici u Oslu, proveo je 20 godina u sirotištu. Bio je usamljen u velikom gradu i tražio je društvo.
“U sirotište sam došao s dvije godine i te su mi teške godine vjerojatno stvorile probleme s identitetom. Bio sam vrlo nesiguran u to tko sam i nesiguran u odnosima sa ženama. Odrastao sam u ustanovi u kojoj su dominirale žene i nisam imao kontakta sa svojom obitelji”, kaže.
Kao novozaposleni bankar u Oslu, mladić je uveden u tajnu gay zajednicu u glavnom gradu. Homoseksualnost je još uvijek bila ilegalna u Norveškoj, ali Bjørn govori o velikoj gay zajednici u Oslu već tada. Mnogi u banci u kojoj je radio bili su homoseksualci. Bjørn im se pridružio nakon posla i ubrzo je postao dio zajednice.
“Privuklo me ovo okruženje i postupno sam se počeo prihvaćati i identificirati kao gay. Nikada ne mogu reći da sam u tome osjetio ikakvu sreću. Iako sam dobio dečka, uvijek sam osjećao da nešto nije u redu. Ali pomoglo je protiv usamljenosti.”
Bjørn je u ovoj sredini upoznao mnogo dragih ljudi. Neki su voljeli živjeti ovakav život, no Bjørn se sjeća i brojnih spletki, puno nevjere i puno alkohola.
Na Silvestrovo 1972. Bjørn je bio toliko depresivan da je uzeo preveliku dozu lijekova. “Sve je bilo besmisleno i kaos u meni”, kaže.
Tada je upoznao Evanđelje. Najprije na uličnom susretu u Oslu s poznatim kršćanskim pjevačkim duom Curt i Roland. Kasnije je svratio na sastanak u crkvu. Tamo je odlučio postati kršćanin. Sada je prošlo 50 godina.
Ovisna
Toveina pozadina bila je jednako tužna kao i Bjørnova. Odrasla je u dobrom domu i školovala se za medicinsku sestru. Ali kad joj je otac umro, Tovein svijet se srušio i postala je depresivna.
Već u tinejdžerskoj dobi Tove je smetalo što se ne zaljubljuje u dečke kao njezine prijateljice. Dobronamjerni ljudi oko nje poticali su je da proživi gay osjećaje koji su se pojavili.
Centar Ten radio je na terenu među ovisnicima o drogama u glavnom gradu i centrima za rehabilitaciju ovisnika o drogama.
“Prvog dana morala sam se riješiti svih lijekova i tableta. Bila sam uvjerena da tu noć neću moći zaspati. Ali odmah sam zaspala i spavala kao malo dijete cijelu noć”, kaže Tove.
“Tako je bilo svima koji su tamo ušli. Božja prisutnost je bila tako jaka, a molitva nas je zagrlila. To nas je oslobodilo.”
Nakon 15 mjeseci u Ten Centeru, Tove je dobila posao, stan u Oslu i dobru kršćansku zajednicu oko sebe.
“Postala sam novo stvorenje i dobila sam novi um, Kristov um. Počela sam misliti Božje misli i razmišljati o Bogu kada se radilo o tome tko sam.”
Zaljubljena u muškarca
Iznenada, Tove se zaljubila. Romansa se ticala muškarca. “Doživjela sam šok od radosti”, kaže Tove. “Nikad prije nisam bila zaljubljena u muškarca. Sad sam bila toliko zaljubljena da sam jedva spavala.”
Nekoliko godina bili su samo dobri prijatelji. Sedam godina nakon što je prvi put upoznao Tove, shvatio je da mora otići kući kako bi je zaprosio.
“Božja je riječ djelovala u meni i pripremila da postanem muž i obiteljski čovjek. U biblijskoj školi doživio sam istinu da je Bog zasjenio moja loša iskustva. Bog me oslobodio i stvorio nešto potpuno novo u meni.”
Bjørn je otputovao kući u listopadu 1987. i zamolio Tove da sjedne prije nego što je uspio reći što mu je na umu. “Odlučio sam da ćemo se vjenčati na Silvestrovo”, rekao je Bjørn. I tako se dogodilo. Bjørn je tada imao 39, a Tove 44 godine.
Sada su u braku 36 godina. Neka ih Bog blagoslovi!
