Mnogi kršćanski roditelji svjesni su Pavlovih uputa da ne ljute i ne provociraju svoju djecu. (Efežanima 6,4; Kološanima 3,21) Ali granicu između discipline pune ljubavi i discipline koja izaziva ljutnju može biti teško uočiti tijekom odgoja djece.
Iako ne postoji univerzalna formula za discipliniranje i odgoj djeteta, Pavao daje dva jasna pokazatelja, koji ukazuju na to da se dijete osjeća malodušno: ljutnja i obeshrabrenje.
To što sam više od 15 godina provela savjetujući mlade odrasle ljude, koje se bore s posljedicama toga kako se njih odgajalo, potaknulo me na duboko razmišljanje o specifičnim roditeljskim ponašanjima koja kod većine djece dovode do osjećaja ljutnje i obeshrabrenja. Postoji vrsta roditeljstva koja prelazi granicu od poučnog i odgajajućeg do opresivnog i razdražujućeg. Važno je razumjeti razliku i zato što naše roditeljstvo ima posljedice za našu djecu i zato što je naše roditeljstvo odraz Evanđelja.
U čemu je stvar?
Ako pročitate poglavlja koja vode do ovih odgojnih zapovijedi, jedna je stvar očita: Pavao se ne može zasititi evanđelja. Prije izdavanja praktičnih zapovijedi o obiteljskoj dinamici, Pavao je odvojio vrijeme kako bi prenio slavnu stvarnost o tome da nas je Bog “predodredio” za posvojenje “prije postanka svijeta” (Efežanima 1,4-5) na “slavu svoje veličanstvene milosti”. Pavao objašnjava da to što smo Božje dijete nema nikakve veze s našim učinkom ili našom sposobnošću vraćanja. Naše posvojenje bila je operacija spašavanja, plan “otkupljenja” koji je Isusa koštao njegove krvi. Kako bi nas očistio od grijeha, Bog je “izlio” svoju “milost” na nas “u svoj mudrosti i razumu”, kako bi “ono što je na nebu i što je na zemlji” bilo ujedinjeno u Njemu. Oni koji su nezasluženo usvojeni u Božju obitelj dobivaju ”novo ja, koje se obnavlja u spoznaji prema slici svoga Stvoritelja”, što vodi do ”suosjećajnog srca, dobrote, poniznosti, krotkosti i strpljivosti”. (Kološanima 3,10; 12) Spasenje proizvodi mir, ljubav i zahvalnost u srcima vjernika (stihovi 14-15; Efežanima 2, 17; 5,2), jer nas je evanđelje ”izbavilo iz područja tame i prenijelo nas u kraljevstvo njegovog ljubljenog Sina”. (Kološanima 1,13) Na tragu ovih bogatih poglavlja prepunih evanđeoske istine, Pavao kaže: “Ne razdražujte svoju djecu” (Efežanima 6, 4) i “Ne činite svoju djecu malodušnom, kako ne bi klonuli duhom”. (Kološanima 3, 21) Trebamo ozbiljno shvatiti poziv koji se odnosi na suzdržavanje od odgojnih mjera, koje razdražuju i čine djecu malodušnom, jer naše je roditeljstvo odraz evanđelja.
3 načina kako možemo naljutiti djecu
Dobro je kada roditelji obrate pažnju na to kada njihovo dijete djeluje kao ljuto ili obeshrabreno i ako nakon toga razmotriti kako je njihovo vlastito ponašanje moglo utjecati na dijete. Nakon godina razgovora s adolescentima i odraslom djecom odgojenom u kršćanskim domovima, primijetila sam tri obrasca roditeljskog ponašanja koja, bilo namjerno ili nenamjerno, djecu obično razbjesne do točke ljutnje i obeshrabrenja.
1. Izazivanjem osjećaja krivnje
Izazivanje osjećaja krivnje pokušava kod ljudi dovesti do oblikovanja ili kontroliranja njihovog ponašanja. Može proizaći iz želje da se djeca zaštite od potencijalne opasnosti ili buduće boli, ali ovime se često pokazuje osobni osjećaj prava na nešto ili nadmoći. Roditelj bi mogao reći izjave poput ovih:
- “Zar ti nije bilo stalo do mene?”
- “Da nisam ovdje da ti pomognem, život bi ti bio u kaosu.”
- ”Toliko radim za tebe, a ti mi ovako vraćaš”?
- ”Kad sam bio tvojih godina, već sam bio”…
Umjesto da nježno i kreativno usmjerava dijete na Božju ljubav, koja nas motivira na činjenje onoga što je ispravno, roditelj svoje potrebe, želje i postignuća stavlja na prvo mjesto.
Ako je naša primarna reakcija, kada naša djeca učine nešto iz neposlušnost ili nešto opasno da napravimo da se sve vrti oko nas, trebali bismo razmisliti o tome ne izazivamo li ovako osjećaj krivnje. Odgajamo li našu djecu da vjeruju da bi Isus trebao imati ”prvo mjesto u svemu” (Kološanima 1,18) ili da smo na prvom mjestu mi?
Kada pribjegavamo izazivanju krivnje kako bismo oblikovali ponašanje našeg djeteta, zamjenjujemo evanđeosku priču o milosti svjetonazorom koji kaže da ”mi imamo pravo na nešto”. Stvarnost Kristove smrti i uskrsnuća trebala bi osloboditi kršćanske roditelje u pogledu toga da smireno stvore sigurno okruženje za produktivan dijalog i “iskreno” zajedništvo (1. Petrova 1,22) usredotočeno oko Kristove vladavine. (Kološanima 1, 18) Razgovori prožeti evanđeoskim istinama promicat će mir (3,15); razgovori uronjeni u pravo izazvat će zbunjenost, ljutnju i obeshrabrenje.
2. Pravilima koja je stvorio čovjek
Dok svoju djecu upućujemo na evanđelje milosti, imamo odgovornost poučiti ih ljubavi i podložnosti prema Božjem zakonu, budući da je on odraz Njegove savršene dobrote, mudrosti i ljubavi. U tom procesu moramo paziti i moramo načiniti razliku između Božjeg zakona i naših preferencija.
Dobro je imati razumne standarde za dijete, ali ako su ti standardi nedosljedni, nepredvidivi ili nepravedni, dijete bi moglo biti malodušno. Na primjer, ako dijete stalno reagira na određeno pravilo ili očekivanje s ljutnjom ili obeshrabrenjem, roditeljima bi bilo mudro za razmisliti je li to pravilo potrebno. Bi li njegovo uklanjanje uzrokovalo da vaše dijete na bilo koji način ne poštuje Božji zakon? Ili je to prvenstveno stvar roditeljskih preferencija? Razmotrite koja pitanja i prilike obično izazivaju sukob između vas i vašeg djeteta. Osobito dok razgovaramo s tinejdžerima i odraslom djecom, očekivanja o tome kako slaviti praznike, koliko često zvati ili slati poruke svaki tjedan, kako odgajati djecu i kako donositi odluke mogu dovesti do ljutnje i obeshrabrenja, ako naše preferencije pretvorimo u zakone.
Kada se dijete ne slaže s pravilima ili mišljenjima svojih roditelja, lako je to pripisati neposluhu ili nepoštivanju. Ali evanđelje bi nam trebalo dati slobodu da možemo saslušati svoju djecu, ako se osjećaju obeshrabreno ili ljutito zbog određenog standarda. Prije nego što ignoriraju frustraciju djeteta, tinejdžera ili odraslog djeteta, roditelji bi trebali razmotriti jesu li njihova očekivanja jasno izražena i prikladna za životnu dob njihovog djeteta.
3. Ljutnjom
Čini se da je tijekom roditeljstva, ljutnju lako opravdati. Često mislimo da je to jedino što će doprijeti do naše djece. Ali ako smo iskreni, naš bijes prema našoj djeci rijetko je, ako ikad, pravedan. (Efežanima 4,26) Obično proizlazi iz neprikladnog osjećaja prava ili ponosnog zahtjeva za poštovanjem. Čuo sam previše priča o kršćanskim roditeljima koji su znali uperiti noževe u svoju djecu, gađati ih predmetima, gurati ih o zidove i verbalno im prijetili. Ovakva ponašanja ne samo da izazivaju malodušnost; ovo je zlostavljanje.
Ali čak i ako nismo pribjegli tim sredstvima, postoje drugi načini izražavanja ljutnje koji se ne bi trebali normalizirati: grub govor, vikanje, zli pogledi, vrijeđanje, ruganje i sarkazam. Ovakva ponašanja ne promoviraju mir, jedinstvo i razumijevanje; otuđuju nas od naše djece i duboko ih obeshrabruju. Ljutnja može navesti našu djecu da nam privremeno budu poslušna, ali im to neće pomoći da rastu u božanskoj pravednosti. (Jakovljeva 1, 20)
Što ako sam već uzrokovao/la ljutnju kod svog djeteta?
Nije sav bijes i obeshrabrenje kod djece posljedica ponašanja njihovih roditelja. Postoji mnogo drugih razloga zbog kojih bi se dijete moglo boriti s tim osjećajima. Ali Efežanima 6,4 i Kološanima 3,21 podsjećaju nas da razmislimo o tome kako naše ponašanje utječe na našu djecu i potiču nas da budemo roditelji, na načine koji su u skladu s Kristovim evanđeljem.
Bez obzira na to žive li naša djeca u našem domu ili sama, evanđelje bi nas trebalo osloboditi da u poniznosti zatražimo povratne informacije, iskreno ih pokušamo razumjeti, iskreno se ispričati za zločesto ponašanje i da se s namjerom odnosimo prema njima s dostojanstvom i poštovanjem. Ti razgovori mogu biti dugi i bolni i mogu zahtijevati pomoć posrednika ili savjetnika. Ali oni su neophodni za istinsko pomirenje. Ako znate da je vaše dijete bilo ljuto ili obeshrabreno zbog vašeg ponašanja, težite miru “koliko to ovisi o vama”. (Rimljanima 12,18)
Ne trebate se brinuti da će vaša iskrena isprika dovesti do toga da će to vaša djeca zloupotrijebiti. Možda ćete se iznenaditi kada otkrijete da je istina suprotna. Kada roditelji otvoreno priznaju svoje grijehe i žele biti odgovorni, njihova se djeca osjećaju sigurnije i slobodnije. Žele uživati u društvu svojih roditelja i težiti zdravom odnosu. To je ono što pravi život po evanđelju proizvodi: iskreni odnosi roditelj-dijete utemeljeni na ljubavi, miru i zahvalnosti, a ne na ljutnji i malodušnosti.
Autorica: Hannah Carmichael; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
