Lukino Evađelje završava iznimno potresnim rečenicama: „Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga“ (Lk 24, 50–53).
Ono što je potresno u ovom tekstu jeste to što su se, kako nam Luka govori, apostoli nakon Isusova uzašašća s ovoga svijeta, vratili u Jeruzalem s „velikom radosti“. Što je to u Isusovu uzašašću što je Njegove učenike ispunilo oduševljenjem? Ovo pitanje je još intrigantnije imamo li na umu osjećaje kojima su Isusovi učenici bili ispunjeni kada im je Isus ranije govorio o svom odlasku. U to vrijeme, ideja da će ih njihov Gospodin napustiti ispunjala ih je žalošću. Izgledalo je kao da ništa nije moglo biti tužnije od njihove predodžbe Isusovog odlaska. Ipak, za kratko vrijeme, ta se tuga pretvorila u neizrecivu radost.
Moramo se zapitati što je to što je prouzročilo takvu izrazitu promjenu osjećaja u srcima Isusovih učenika. Odgovor nalazimo u Novom Zavjetu. Između Isusovog nagovještaja da će On ih uskoro napustiti i Njegova stvarnog odlaska, učenici su shvatili dvije stvari. Prvo, shvatili su razlog Isusova odlaska. Drugo, shvatili su gdje to točno Isus odlazi. Isus je otišao ne kako bi ih ostavio same i neutješne, nego kako bi uzašao na nebo. Novozavjetna ideja uzašašća znači nešto mnogo više nego tek odlazak u nebo ili boravak na nebu. Isus je uzašao na specifično mjesto, radi specifičnog razloga. On je uzašao na nebo kako bi bio okrunjen za Kralja nad kraljevima. Novozavjetna titula koja opisuje Isusa u Njegovoj kraljevskoj ulozi jeste „Kralj kraljeva“ te „Gospodar gospodara“. Ova književna konstrukcija znači više nego tek Isusov položaj na vlasti, nego tek Njegova vlast nad kraljevima nižeg ranga. Ta struktura ukazuje na Isusovo kraljevsko veličanstvo. On je kralj u najširem, najvećem značenju te riječi.
U Bibliji je nezamislivo imati kralja bez kraljevstva. Budući da je Isus uzašao na svoju krunidbu, s tom krunidbom dolazi i Očevo imenovanje područja nad kojim On vlada. To područje je sve stvoreno, sve stvorenje.
Postoje dvije ogromne pogreške modernog vremena u pogledu biblijskog koncepta kraljevstva Božjeg. Prva je ta da je kraljevstvo već savršeno te da ne postoji ništa više što bi se moglo manifestirati kao vladavina Isusa. Takvo gledište se može opisati kao pretjerana eshatologija. Realizacijom kraljevstva u potpunosti, ne bi postojalo više ništa čemu bismo se radovali u pogledu Isusova trijumfa. Druga pogreška je ona u koju veliki broj kršćana vjeruje, da je kraljevstvo Božje nešto što se potpuno nalazi u budućnosti – drugim riječima, kraljevstvo Božje ni na koji način trenutno ne postoji. Ovo gledište je poprimilo takve razmjere da čak ni blaženstva navedena u Matejevu Evanđelju, poglavlja 5–7 nemaju nikakvu primjenu na današnju crkvu, budući da blaženstva pripadaju nekom budućem dobu koje još nije započelo.
Oba gledišta narušavaju novozavjetno učenje da je kraljevstvo Božje već započelo. Kralj je već okrunjen. Njemu je već predana sva vlast i na nebu i na zemlji. To znači da je upravo u ovom trenutku sva vlast nad svim kraljevstvima ovoga svijeta i nad cijelim svemirom u rukama Krista Kralja. Ne postoji niti centimetar zemljišta, nikakva moć na ovom svijetu koja nije pod Njegovom vlašću, u Njegovom vlasništvu upravo u ovom trenutku. U Pavlovoj poslanici Filipljanima, poglavlje 2, u takozvanoj kenotičkoj himni, rečeno je da je Isusu dano ime nad svakim imenom. Ime koje je Njemu dano je nad svakim imenom i nad svakom titulom koju netko može primiti; to je ime rezervirano za Boga. Božje je ime Adonai, što znači „Onaj tko je apsolutni vladar“. Ponovno, ova titula je titula vrhovnog vladara, titula Onoga koji je Kralj cijeloga svijeta.
Novozavjetni prijevod starozavjetnog adonai je gospodar. Kada Pavao kaže da će se na Isusovo ime prignuti svako koljeno i svaki jezik priznati Njega, to je stoga što će sve svi pokloniti i svojim ustima izjaviti da Isus jest Gospodar – odnosno, da je On vladar. Takvo je bilo i ispovijedanje vjere prve Crkve.
Rim je, u svojoj zavedenoj, poganskoj tiraniji pokušao nametnuti zakletvu vjernosti vladarskom kultu religije, gdje su svi ljudi morali izjaviti – kaisar kurios, “Cezar je Gospodar.” Kršćani su odgovorili svakim oblikom civilne poslušnosti, plaćali su svoje poreze, poštovali kralja, bili uzorni građani; no nisu mogli Cezara proglasiti svojim Gospodarom. Njihov odgovor na zakletvu vjernosti, kaisar kurios, bio je jednostavan i mudar: Jesus ho kurios, Isus je Gospodar. Isusova vlast nije tek nada kršćana koja će jednoga dana biti ostvarena; to je istina koja je već započela. Zadatak je Crkve biti svjedokom tog nevidljivog kraljevstva, ili kako je rekao Calvin, zadatak je Crkve učiniti nevidljivo kraljevstvo Kristovo vidljivim. Jer, iako nevidljivo, ono je stvarno.
Autor: R. C. Sproul
