Pričest prema učenju Novog zavjeta nije nešto preko čega se spašavamo, već nešto preko čega potvrđujemo i jačamo našu vjeru koju imamo u Boga te darovano nam spasenje po Isusu Kristu. Kroz ovaj čin mi se prisjećamo iskazane nam Božje milosti i zahvaljujemo Bogu na njoj. Dakle, ne uzimamo sudjelovanje u pričesti da bi se spasili, već zato jer smo spašeni.
Obred pričesti je također poznat i pod imenima “lomljenje kruha”, “večera Gospodnja” ili “euharistija”, a sakrament je ustanovljen od strane Gospodina Isusa Krista (Lk 22,17-20), i on se čini Njemu na spomen, i drži se za “svetu tajnu” Crkve.
Suština ili simbolizam obreda večere Gospodnje je naše osobno priznanje (sudjelovanje) u zajednici i u smrti Gospodina Isusa Krista. Drugim riječima, time svjedočimo o našoj osobnoj vjeri u Spasitelja – da i mi osobno imamo udjela u Njegovom djelu spasenja koje je učinio na križu. Sakrament nas također podsjeća i na naše jedinstvo sa svim drugim vjernicima u Tijelu Kristovom (1. Kor 10,17). Kršćani su dužni ovaj čin prakticirati sve do Kristovog ponovnog dolaska (1. Kor 11,26).
U ovom činu večere Gospodnje se koriste dva elementa: kruh i vino. Kruh koji se lomi je slika Kristova tijela u kome je Gospodin odnio naše grijehe na križ (1. Pet 2,24). Vino nas podsjeća na Njegovu krv, koja je prolivena za oproštenje naših grijeha (1. Pet 1,18-19; 1. Iv 1,7). Dakle, uzimanje večere Gospodnje nas tako neprestano podsjeća na djelo koje je Krist učinio za naše spasenje (1. Kor 11,23-26).
Treba reći da kruh i vino nemaju nikakvu posebnu moć, već to su i dalje samo obično vino i kruh. No, ono što cijeli čin čini posebnim je naša vjera s kojom ove elemente uzimamo. Dakle, izvor duhovne snage je u Isusu Kristu, u koga vjerom gledamo, a ne u materijalnim elementima.
Gospodnja večera je namijenjena samo vjernicima i ona se shvaća kao sredstvo milosti, jer se vjerom ulazi u naročito duhovno zajedništvo s proslavljenim Kristom. Kada vjernik ne sudjeluje u večeri Gospodnjoj može se reći da on duhovno osiromašuje, jer pri ovom činu ne samo što sa zahvalnošću gledamo unatrag – na Kristovu žrtvu, nego i unaprijed – prema Njegovom drugom dolasku (1. Kor 11,26). Ponovni dolazak Gospodina našega Isusa Krista blažena je nada Crkve i svakog pojedinog kršćanina, ovaj čin nam tako pomaže da se za taj dan i dostojno pripravimo.
Gospodnjoj večeri ne bi trebao pristupati čovjek koji nije obraćen (nanovo rođen) Isusu Kristu, koji se nije pokajao za svoje grijehe. Mnoge kršćanske crkve ne odobravaju pristup večeri Gospodnjoj osobama koje nisu obraćene i krštene biblijskim krštenjem u vodi.
Koliko često se treba služiti večera Gospodnja? Neke crkve to čine jednom godišnje, druge svaka tri mjeseca, ili svaki mjesec, a ima vjernika koji to čine svaki tjedan. Sveto pismo nigdje ne kaže u kojem vremenskom razmaku treba da se uzima večera Gospodnja. U Djelima 20,7 piše da su se kršćani u Troadi sastajali prvog dana u tjednu da “lome kruh”, pa se iz toga može zaključiti da je večera Gospodnja bila svaki tjedan, najvjerojatnije u sklopu zajedničkog uzimanja obroka, na tzv. “agape gozbama” (vidi Juda 1,12 i dalje 1. Kor 11,20-22, 1. Kor 11,33-34).
Na kraju, govoreći o 1. Korinćanima 11, 23-32, koji je ključni odjeljak za razumijevanje sakramenta pričesti, Oswald J. Smith je ostavio sljedeće misli:
“Ovom svetom činu pristupa se na dostojan način. Jesti nedostojno znači jesti, a da prethodno nismo priznali neki svoj svjesni grijeh. Grijeh moramo priznati i ostaviti, doživjeti od Boga oproštenje i očišćenje prije nego što uzmemo udjela u večeri Gospodnjoj. Bog, dakle, kaže vjerniku da se ispita. Drugim riječima, vjernik treba osuditi svoj grijeh, a ako to ne učini sebi jede i pije sud. Međutim, to ne znači da ‘jede’ prokletstvo, nego sud, odnosno, bit će kažnjen. To može (ali i ne mora) biti razlog zašto su mnoga Božja djeca slaba i bolesna. Za neke piše i da su umrla. Riječ je o fizičkoj smrti, a ne o vječnoj kazni. Zato nam Gospodin kaže da ako mi sami osudimo svoje grijehe, nećemo biti osuđeni. Kad nam Bog sudi, On nas želi disciplinirati. T to čini zato što smo Njegova djeca i što ne želi osuditi zajedno s nevjernim svijetom.”
