Pavao u 1. Korinćanima piše da je “žalac smrti grijeh”. Koje je značenje tih riječi?
Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt.
Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. (1. Korinćanima 15, 52-56)
Pavao nam u današnjem odlomku govori da će uskrsnuće posljednjeg dana ispuniti proročanstvo iz Izaije 25 prema kojem će smrt biti progutana zauvijek. Na kraju krajeva, smrt je posljednji neprijatelj kojeg će Krist poraziti (r. 26). U svakom slučaju, citiranje Izaije ukazuje na to da je Božji narod stoljećima očekivao uskrsnuće i kraj smrti.
“Žalac je smrti grijeh”
Rekavši da je “žalac smrti grijeh”, Pavao naglašava da otrovno oružje – grijeh – daje smrti otrovnu moć nad ljudima. Zapravo, da nije bilo grijeha, smrt ne bi bila nikakav neprijatelj. Naš nas grijeh dovodi u smrtnu opasnost.
Žalac smrti nastao je u Edenskom vrtu zbog Adamove neposlušnosti, jer “kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt.” (Rimljanima 5, 12). Grijeh je glavni uzrok smrti (Rimljanima 6, 23). Da Adam nije sagriješio, ljudi ne bi umirali. Smrt treba shvatiti na dva načina: (1) fizički i (2) duhovno. Fizička smrt je prekid našeg biološkog postojanja, dok je duhovna smrt odvajanje od Boga, koji je jedini pravi izvor života (Ivan 1, 3-4; 10, 10; 14, 6).
Smrt je posljedica grijeha, što je zakon bolno razjasnio (Ezekiel 18, 20). A snaga grijeha je zakon jer naša pala narav uzima Božji dobar zakon i izvrće ga u nešto što nas potiče da ga prekršimo. Zakon, dakle, otkriva da zaslužujemo smrt i osudu: “Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.” (Rimljanima 1, 32) Ipak, Krist je svojom smrću i uskrsnućem uklonio smrt kao kaznu za grijeh i oslobodio nas od grijeha i od robovanja zakonu kao nečemu što nas osuđuje.
Ljepota Pavlove poruke je u tome što ne završava sa zakonom, grijehom i smrću. Završava s Kristom, koji je “svršetak zakona” (Rimljanima 10, 4). Njegova žrtvena smrt i pobjedonosno uskrsnuće rješenje su našeg problema grijeha. Kada smo zgriješili, mogao je ostati na nebu i reći: “To nije moj problem.” Ali Njegova ljubav prema nama bila je prevelika. U ljubavi se “ponizio do smrti, i to smrti na križu” (Filipljanima 2, 8). Na križ je ponio naše grijehe, a ne svoje. Umro je, ali nije ostao mrtav. Tri dana kasnije ustao je iz groba, pobijedivši Sotonu, grijeh i smrt. U Kristu su vjernici pobjednici. Dakle, smrti, gdje ti je žalac?
