Suzana je mala samo četiri godine kada je čula posljednje majčine riječi: “Sjedi tu, doći ću.” Ona se toga ne sjeća, ali tako je pročitala u policijskom dosjeu.
Odatle je saznala da su upravo to policiji rekli ljudi koji su toga dana, 28. prosinca 1988., sjedili u čekaonici bolnice na beogradskom Dedinju. Ljudi su rekli da su vidjeli djevojčicu kako sjedi sama na klupi i da nitko nije došao po nju.
“Bila sam zaista mala i imam samo nekoliko maglovitih slika svog djetinjstva prije nego što me je majka tako napustila. Sjećam se žene crne duge kose kako okrenuta leđima kaže – hajdete jesti. Zanimljivo je da se sjećam te množine. U glavi su mi slike kako u krevecu skačem s još jednim djetetom, kako se penjem na neke velike stolice s ostalom djecom i sjedamo za stol. Sjećam se i zavjese na nekom otvoru bez vrata”, kaže Suzana (39), piše Blic.
Malo sam saznala iz dosjea, ali dovoljno
Kaže da je boli što je kao dijete postala nepoznata osoba. Bez krsnog lista, bez dokumenata. Tek nakon dvije godine otkako je majka pobjegla od nje, država joj je dala ime, prezime i datum rođenja. Mjesto gdje je rođena za nju je ostalo tajnom. Kad je postala punoljetna, počela je istraživati i tada prvi put pročitala svoj dosje.
“Čitala sam izjave među kojima je i ona da je žena ušla s ulice, ostavila dijete u holu i pobjegla u nepoznatom pravcu trčeći. Pisalo je da sam tada spominjala neka imena, a da sam na pitanje kako se zovem prvo rekla Sanja, pa poslije Suzana, da mi je baba Živana, majka Flora ili Florijana, jedna sestra Marija, druga Vesna, brat mi se zove Paja, a otac Sava Damjanov.
Nastavila sam tragati i u bolnici na Dedinju naišla na spremačicu koja je radila te večeri kada sam ostavljena. Kako je tog dana ostavljeno još jedno dijete pitala me je jesam li ja ono dijete po koje je došao otac ili dijete koje je odvela policija.
Suzana se toga ne sjeća, no imena zapisana u dosjeu davala su joj nadu da će možda uspjeti pronaći svoje sestre i brata. Kaže da su joj roditelji nevažni, da ih ne traži, ali da bi voljela upoznati sestre i brata koje je spomenula policiji.
Izbacila me na snijeg, samo u donjem rublju
Kroz djetinjstvo je prolazila torturu, selili su je iz jedne u drugu udomiteljsku obitelj, iz jednog doma u drugi, a kao najveću traumu nosi vrijeme iz treće udomiteljske obitelji, na Vidikovcu.
“Kod te žene sam bila skoro dvije godine i trpjela maltretiranje. Prvo sam bila sama, a kasnije je došlo još dvoje mlađe djece, Emina i Sloba. Srećom, njih dvoje nije maltretirala, a mene je stalno tukla jer sam piškila u krevet. Tjerala me je da sjedim u kadi s hladnom vodom i perem deke, u donjem rublju me je izbacivala na snijegom zavijanu terasu, stavljala me je u ćošak da stojim…
Sada mi je smješno ali sjećam se, kada me pošalje ujutro da kupim kruh i štap čajne, uvijek bih gricnula malo kobasice i kruha, a njoj rekla da su mi tako dali. U nekom trenutku prijavila sam sve socijalnoj radnici koja je bila zadužena za mene, zvala se Marija. Odveli su me od te žene u Zrenjanjin, u dom za nezbrinutu djecu „Angelina Kojić Gina”, prisjeća se Suzana.
Stvarno sam željela svoju kuću, svoju obitelj
Tu je bila osam godina, a kada je završila osnovnu školu, prebačena je u dom u Beogradu. Uostalom, ogromna mu je želja upoznati svoju braću i sestre. Ne majku. Kako kaže, nisu djeca kriva, kriva je majka. Voljela bi da se može pohvaliti da ima nekog svog. Tome se nada i mašta Suzana, žena koju život nije mazio, a danas je unatoč svemu sretna.
Suzana ima četvero djece na koje je ponosna
“Hvala Bogu, imam svoju obitelj, što mi je najveća radost. Udala sam se za svog Nikolu sa 18 godina. Upoznala sam ga još dok sam bila u Domu za nezbrinutu djecu “Moša Pijade”, a vjenčali smo se čim sam završila Školu za njegu i ljepotu, smjer ženski frizer!
Jako sam željela svoju kuću, svoju obitelj i nas dvoje smo u tome uspjeli. Majka sam četvero divne djece, tri sina i jedne preslatke djevojčice. Najstariji sin Mihailo završio je Ugostiteljsku i uspješan je kuhar u jednom poznatom beogradskom restoranu. Srednji sin Miloš završio je školu za nove tehnologije, smjer mehatronika i radi kao menadžer, dok je najmlađa Mateja učenica Tehničke škole, a naša mezimica Julijana osnovnoškolka – s ponosom priča o obitelji i osmijeh.
Njegovi su me prihvatili kao njihovu
Suzana i Nikola žive u Beogradu i zajedno rade u jednoj firmi. On je tehničar servisa, a ona higijeničarka. Zajedno su odrasli i sazrijevali, pa imaju razloga biti ponosni.
“Često znam reći da nisam ja izabrala svog muža, nego da ga je Bog izabrao za mene i blagoslovio ga njegovim izborom. Sjećam se, kad sam zatrudnjela, nisam osjećala strah od same, bez ikoga, već sam osjećala sreću. Nazvala sam Nikolu, rekla mu da sam trudna i od tog trenutka on mi je najveća podrška u svemu. Od prvog dana njegova obitelj i rodbina prihvatili su me kao svoju.”
Imam samo jedan strah, ali veliki
Jako voli svoju obitelj. Kaže da se djeca odgajaju da budu poštena, radišna, pravedna i plemenita, da vole svoje i poštuju tuđe te da se ne boje različitosti.
“Učimo ih da je važno voljeti i biti voljen. Za sada nam ide dobro i da ne kažem, dobri su nam. Sretna sam kada vidim da sam i pored teškog djetinjstva svoju djecu izvela na pravi put, a najveća mi je radost kada smo svi zajedno.”
Osim obiteljske sreće i zadovoljstva koje osjeća, postoji nešto čega se ipak boji. Postoji jedan strah, ali veliki.
“Ako ikada sretnem svoju braću i sestre, iako to jako želim, bojim se da me neće prihvatiti, da me neće htjeti prihvatiti. To je moj najveći strah. To neprihvaćanje. Valjda je i to trauma mog odrastanja”, kaže bojažljivo ali s nadom da će ipak upoznati svoje.
