Riječ bogohuljenje, što znači “čin pokazivanja prezira ili nepoštovanja prema Bogu”, dolazi od grčke riječi blasphemia, koji se više puta pojavljuje u Novom zavjetu. Koje su posljedice blaćenja Boga?
Biblija također koristi opise kao što su “psovanje Boga” (npr. Otkrivenje 16, 11) i “govorenje protiv” Njega (npr. Malahija 3, 13) da opiše grijeh. Biblijsko značenje blaćenja odnosi se na omalovažavanje Boga, uključujući oskvrnjenje Njegovog imena, klevetanje Njegovog karaktera i klevetanje Njegovih djela.
Blasfemija se može pojaviti kroz govor, postupke i stavove. Posljedice hule na Boga su teške. Biblija razotkriva karakter onih koji su krivi za grijeh bogohuljenja, otkrivajući duhovnu i moralnu pokvarenost u njihovim pomračenim srcima i umovima. Ispunjeni su ponosom (2. Kraljevima 19, 22), lišeni vjere (Psalam 73, 11), ogrezli u ludosti (Psalam 74, 18 ), gnjevni (Izaija 8, 21), posvećeni idolopoklonstvu (Daniel 11, 36–37), ispunjeni lažima (Hošea 7, 13) i uronjeni u herezu (Psalam 10, 11).
Posljedice blaćenja Boga
Blaćenje Boga je drsko kršenje treće zapovijedi. To je bilo osobito točno kada je Šelomitin sin proklinjao Boga u izraelskom taboru. Drugim riječima, psovao ga je u zajednici naroda u kojoj je Stvoritelj odlučio boraviti. Prokleo je Boga na mjestu blizu Svetinje nad svetinjama (Levitski zakonik 24, 10-12). Takvo ponašanje odražavalo je duboku tvrdoću srca.
Suočeni s ovim izazovom, Mojsije i vođe Izraela pitali su Boga što učiniti. On je propisao smrt kamenovanjem (stihovi 13–16). Ako nam se ova kazna čini prestrogom, vjerojatno ukazuje na nepoštovanje za koje smo svi tako često krivi. Bog svoju slavu i čast shvaća ozbiljnije nego mi, jer On je najdostojnije biće od svih. Pavlova 1. poslanica Timoteju otkriva odmak od smrtne kazne kao kazne za bogohuljenje prema Novom savezu koji je uspostavio Isus Krist (Luka 22, 20). Apostol spominje izopćenje dvojice ljudi, Himeneja i Aleksandra, iz kršćanske zajednice, koje je “predao Sotoni da nauče ne huliti.” (1. Timoteju 1, 20). Za razliku od pogubljenog bogohulnika u Levitskom zakoniku, Pavao se vjerojatno nadao da će ti ljudi doživjeti obraćenje kao što je on doživio (usp. 2. Timoteju 2, 25-26). Unatoč tome, Himenejeva i Aleksandrova posljedica blaćenja Boga nije bila neopozivo konačna, već potencijalno iskupljujuća.
Bog neće ostaviti nevinima one koji počine bogohuljenje (Ponovljeni zakon 5, 11). Ipak, moramo imati na umu dvije stvari kada razmatramo što to znači. Prvo, Bog ne zanemaruje nijedan grijeh, tako da se nitko ne smatra nevinim za kršenje Njegovog zakona. Zato nam je potreban Krist, čije se pomirenje brine za našu zloću i dopušta Bogu da nas pravedno proglasi pravednima pred Njim (Rimljanima 3, 21-26). Drugo, svi oblici bogohuljenja su oprostivi osim hule na Duha Svetoga, odnosno odbacivanja Božjeg dara spasenja.
“Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.” (Matej 12, 31-32)
Blaćenje Boga je težak grijeh
Ipak, za one koji su odgovorili na evanđelje u vjeri, ova je uvreda, kao i sve druge, oprostiva zbog prolivene Isusove krvi na križu koja pere grijeh (1. Ivanova 1, 7.9). Posljedice za bogohuljenje platio je Isus na križu za sve one koji su nanovo rođeni po vjeri u Krista. Suradnja s Duhom Svetim preobražava vjernikove riječi, djela i stavove, omogućujući mu da živi na način koji poštuje Božje sveto ime.
