Bila je 1991., početkom prvog Zaljevskog rata, a ja i kolege u Pakistanu skupili smo se oko kuhinjskog stola slušajući BBC-jevu Svjetsku službu svaki sat.
Irački diktator Saddam Hussein, nakon što je mjesecima ranije izvršio napad na Kuvajt, sada je počeo ispaljivati projektile na izraelske gradove u pokušaju da uvuče Izrael u rat. Svi smo razumjeli da bi, ako bi Izrael uzvratio, to zapalilo širi rat na Bliskom istoku koji bi potencijalno povukao i druge islamske zemlje poput Pakistana.
Pakistanska vlada prvotno je osudila Saddamovu invaziju na Kuvajt. Ali čim je počelo zapadno bombardiranje Iraka, cijela se situacija preokrenula. Činilo se da svaka rikša u gradu nosi Saddamovu sliku i mogli smo čuti nerede na obližnjoj Grand Trunk cesti, s prosvjednicima koji su palili likove američkog predsjednika Georgea Busha i uzvikivali “smrt Americi”.
To je slika onoga što se događa kada postoji napad na islamsku zemlju od strane neislamske. Cijeli ummet – muslimanska zajednica – osjeća duboku emocionalnu potrebu da se okupi kako bi obranila svoje. Nažalost, to znači da se kršćanske manjine u islamskom svijetu odmah smatraju sumnjivima – pa čak i metom mafijaškog nasilja.
Kršćani i Židovi mogu živjeti pod uvjetom da ostanu odani islamskoj vladi
Radikalni muslimani dijele svijet na Dar-al-Islam – svijet islama i Dar al-Harb – svijet ratovanja. U Dar al-Harbu, džihad se mora voditi kako bi se nametnula islamska vlada i zakon, a nemuslimani, poput kršćana i Židova, prisiljeni da se pokore dhimmitudeu.
Ovo posljednje, iako zapadni liberali ponekad tvrde da je to oblik tolerancije, zapravo je status negrađana u kojem je kršćanima i Židovima dopušteno živjeti, pod uvjetom da ostanu podređeni islamskoj vladi i zakonu.
Ono što to stvara je često široko rasprostranjen stav koji kršćanske manjine u islamskim zemljama smatra “sumnjivim” pa čak i potencijalnim izdajicama. Smatra se da su na pogrešnoj strani – privrženi su Zapadu, slijede “zapadnu religiju” – i potencijalni pristaše Izraela, koji je, kako piše u jednom pakistanskom školskom udžbeniku koji sam vidio, “neprijatelj svih muslimana”.
Iranski napad na Izrael je znak posljednjeg vremena, tvrdi pastor, a za to ima i razloge
Dakle, svaki rat između islamske zemlje i Izraela predstavlja visokorizičnu situaciju za kršćane u cijelom islamskom svijetu.
Koji su trenutačni rizici za kršćanske manjine? Prvo, Iran je upravo značajno povećao uloge izvođenjem svog prvog izravnog napada na Izrael – umjesto izvođenja napada svojih opunomoćenika kao što su Hamas u Gazi, Huti u Jemenu i Hezbolah, koje je postavio u Libanonu 1980-ih. Drugim riječima, ovo se upravo promijenilo iz hladnog rata u vrući rat.
Islamski svijet protiv “neprijatelja islama”
Sada je Izrael odgovorio izravnim i eksplicitnim vojnim napadom. Ovo bi moglo ujediniti cijeli islamski svijet protiv onih koji se smatraju “neprijateljima islama”. Rulje diljem islamskog svijeta lako bi mogle biti potaknute od strane onih koji žele izazvati dodatne probleme. Ako se to dogodi, vjerojatno će doći do nasilja gomile nad kršćanskim manjinama.
Međutim, najveća opasnost je da Iran odgovori na ovu izraelsku odmazdu tako što će narediti svom opunomoćeniku Hezbolahu, koji već ima efektivnu političku kontrolu nad velikim dijelom Libanona, da napadne Izrael. Iran već dugo opskrbljuje Hezbolah projektilima za koje se sada procjenjuje da ih ima između 120-150.000, što je dovoljno da nadvlada čak i izraelski obrambeni sustav Iron Dome.
Libanon postoji kao delikatna ravnoteža između drevnih kršćanskih, šiitskih i sunitskih zajednica i njihovih suparničkih političkih stranaka, uključujući Hezbolah. Napetosti među zajednicama već su bile visoke prije Hamasovog napada na Izrael 7. listopada, s nekim ozbiljnim sektaškim sukobima. Od tada je Hezbolah u više navrata ispaljivao rakete na sjeverni Izrael, ponekad iz pretežno kršćanskih područja.
Libanon je nekoć bio kršćanska enklava na Bliskom istoku
Svaki veći rat između Izraela i Hezbolaha mogao bi vrlo lako uvući zemlju natrag u građanski rat koji je razorio Libanon između 1975.-90. Libanon je nekoć bio kršćanska enklava na Bliskom istoku i još uvijek ima jednu od najvećih kršćanskih populacija u regiji. To je bilo očito mjesto za bijeg mnogih sirijskih kršćana kada su Islamska država i druge džihadističke skupine zauzele velika područja Sirije tijekom sirijskog građanskog rata. Ali nitko ne bi trebao sumnjati da bi rat koji bi zahvatio Libanon mogao dovesti do kolapsa njegove kršćanske populacije.
Godine 1900. oko 12 posto stanovništva Bliskog istoka i Sjeverne Afrike bili su kršćani, a danas se procjenjuje na samo oko 4 posto.
U posljednjih nekoliko godina vidjeli smo pad kršćanske populacije u Iraku s procijenjenih 1,5 milijuna 1990. na manje od 200.000 danas, uglavnom zbog džihadističkih napada na kršćane i zauzimanja teritorija od strane Islamske države. Iz sličnih je razloga veliki broj kršćana pobjegao iz Sirije tijekom građanskog rata.
Još uvijek postoji značajna kršćanska populacija u Libanonu, Egiptu i jedna manja u Jordanu. Ali nitko ne bi trebao sumnjati da bi veliki bliskoistočni rat imao potencijalno razorne posljedice za kršćansko stanovništvo Bliskog istoka, budući da bi se smatralo da su odabrali pogrešnu stranu zbog svoje vjere.
Autor: dr. Martin Parsors; Izvor: Premier Christianity
