Hajrudin Veletovac već 13 godina o svemu vodi računa – da Elmina, njegova Lala, pije tablete, da joj ne ispucaju usne, o najmanjoj sitnici. Iako većinu poslova oko nje obavlja sam, ništa mu nije teško.
“Sve ja to sam radim, jer ja nemam ni uslova ni sredstava da bi mogao plaćati nekoga da mi radi jer skupi su tretmani za ovo, ja nemam sredstava”, iskreno kaže za DNEVNIK.hr.
U ljubavi i strpljenju ne oskudijeva
Hajrudin s ponosom pokazuje kako Elminine noge, iako na njih nije stala punih trinaest godina, ipak nisu u potpunom spazmu. Sve su to njegove pobjede – Elmina nema dekubituse, samostalno diše, odavno su izvadili i cjevčicu za traheotomiju. Ostala je samo ona spojena na PEG, pomoću koje je hrani. Hajrudin je sretan jer je ona pored njega, živa je i diše.
Njihova je ljubav od početka bila prava, filmska. Od trenutka kada ju je prvi put ugledao.
Nisu imali vjenčanje kakvo su htjeli. Bio je to početak devedesetih, vremena nezgodna za slavlja. Ali imali su jedno drugo. I danas i onoga dana prije trinaest godina kada je njegovoj Elmini liječnik u sarajevskoj bolnici davao tek minimalne šanse.
“To se dogodilo 6. maja. Mi smo bili kući. Ona se onako žalila kao boli je glava pa je bila malo legla, i onda je ustala i kaže da idemo do prijatelja i njegove supruge da popijemo kafu. Uzela je ona da zapali jednu cigaru, međutim nije povukla ta dva tri dima. Posla je da padne, ja sam je uhvatio”, kaže.
Znao je odmah da je stvar ozbiljna. Hitnu nisu čekali. Stavili su je u automobil i krenuli put bolnice. Jurio je, kaže, 200 na sat i brinuo samo da mu ne umre. A onda su upali u gužvu.
“Kad smo bili blizu hitne, možda na jedno kilometar, probudila se, otvorila oči. I ja je sad gledam na onaj retrovizor. Gledam je ja u oči i oči su joj kao tamne mnogo i ona mi kaže: nemoj da voziš brzo, bolje mi je sada”, prisjeća se.
Riječi koje su mu ostale duboko urezane u pamćenje, u samu njegovu srž, jer su bile posljednje koje mu je rekla.
“Nekad, probudi me taj glas, nemoj voziti brzo, bolje mi je. I ja skočim, sjednem na krevet i razgledam. I onda vidim nju, leži pored mene. Bude mi poslije krivo što sam se probudio”, priča tužno.
Idućih osam mjeseci Hajrudinu je bilo poput najgore noćne more. Kako se kasnije pokazalo, Elmini je puknula aneurizma u mozgu za koju nisu ni znali da postoji. Bilo je to tek mjesec i pol nakon njezina 40. rođendana. Nakon četiri, pet operacija i brojnih drugih zahvata, liječnici nisu davali puno nade za oporavak. Doći kući s takvom vijesti za Hajrudina je bilo previše. Tješila su ga djeca. Kći je tada imala 18 godina, a sin 16.
Mjesecima je odlazio u bolnicu, bio ispred dan i noć
I svaki dan od tada radi ono što najbolje zna – voli. Ne radi otkako se to dogodilo. Živjeli su u od ušteđevine koju su zarađivali po Njemačkoj, Švicarskoj, ali i ona se s vremenom istopila. Pomažu djeca, koliko mogu.
Nedostaje mu njezin glas. To što je po kući stalno razmještala namještaj. Jutra koja su započinjala drugačije. U kojima nisu postojale pelene i uzimanje lijekova na cjevčicu. Nedostaje mu miris njezine kave. Voljela je cvijeće, peći kolače, kuhati za obitelj. Danas sve to radi on. Posebno joj kuha i priprema hranu.
S 37 kilograma koliko je težila kada su je vratili kući iz bolnice, popravio ju je, kako on to kaže, skoro za duplo. Ali nikako, sa sjetom priznaje, da pogodi okus njezinoga graha. Da se bar malo približi okusu njezina bureka.
Posljednji posjeti privatnim liječnicima u Sarajevu potvrdili su mu, kaže Hajrudin, da Elmina više nije u komi, ali ne priča. Da može, ne sumnja što bi mu rekla.
“Vi možete zamisliti šta bi mi rekla. Što si me spašavo? Zato što je ono mene puno volila i zato što zna da sam se ja namučio puno da bi ona živila”, kaže Hajrudin u emisiji “Provjereno“.
I sve bi opet isto. Hajrudin tvrdi – ljubav nema granica. Njihova sigurno nema. I dok čekaju da se čudo dogodi, ljubav koju žive iz dana u dan čudo je sama po sebi.