Jedne večeri dok sam pregledavao društvene mreže, naišao sam na videozapis u kojem jedan pastor govori da je njegova crkva na strani evanđelja kojeg je propovijedao Isus, dok je Pavlovo evanđelje u više primjera bilo protivno Isusovom.
Ljudi koji su pogledali ovaj videozapis bili su jednako šokirani poput mene. No, ovo nije novo razmišljanje o Isusu i Pavlu.
Je li Pavao stvorio ”teološku” priču o Isusu, koja je u suprotnosti sa ”društveno i etički orijentiranim” evanđeljem kojeg je Isus propovijedao?
U bilo kojem razgovoru u vezi ovakvih tema, ono što pomaže u boljem iskazivanju neslaganja jest zajednički temelj. Budimo iskreni: evanđeoski kršćani mogu nenamjerno staviti veći naglasak na Pavla, nego na Isusa.
Pavlove poslanice na izravniji, doslovniji i logičniji način objašnjavaju tvrdnje u odnosu na ono što nalazimo u evanđeljima. Svatko od nas ima žanr unutar Pisma koji nam se dopada i koji nas iskušava na razvijanje osobnog ”kanona unutar kanona”.
Što je Pavao mislio pod ”Evanđeljem”?
Tvrdnja o ”dva evanđelja” počiva na tome da je Pavao propovijedao priču o Isusu, koju je saznao iz druge ruke. Isus je s druge strane, propovijedao o novom životu, koji je povezan s dolaskom Božjeg Kraljevstva.
Takva se poruka podudara s Markovim sažetkom Isusovog naučavanja. (Marko 1, 14-15) Ono što je ironično, ovaj stih vjerojatno je Markov sažetak onoga što je saznao od svjedoka i što mu je bilo preneseno, što je slično Pavlovom iskustvu.
No je li Isus utvrdio svoje ”društveno i etički orijentirano” evanđelje kao okretanje prema novom načinu življenja, koje će dovesti do pravde i dobrote za sve ljude?
Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se vratiti na početak Markovog evanđelja. Marko koristi ”evanđelje” u naslovu svoje knjige, o čemu čitamo u Marku 1, 1. U ovome naslovu, on definira ”evanđelje” kao izvještaj o Isusu, koji Isusa prikazuje kao Krista ili Mesiju i Božjeg Sina, što su židovski i rimski nazivi za kralja.
Kako je Marko ovo saznao?
U rimskom svijetu tijekom prvog stoljeća, izraz ”evanđelje” ili ”euangelion” nije opisivao biografski narativ o nečijem životu: taj se izraz koristio za opis pobjeda, koje su bogovi dali na bojnome polju, kao i za rođenje, dolazak do pozicije moći i uredbi božanske vlasti, kao što je na primjer bio Prienski kalendarski natpis o Augustu Cezaru.
Glagol ”euangelizō” ili ”propovijedam dobre vijesti”, korišten je u Septuaginti, točnije, koristio ju je Izaija, kako bi nagovijestio da Bog djeluje kako bi spasio svoj narod od progonstva, tako što svrgava vladare svijeta koji su skloni idolopoklonstvu i tako što utemeljuje svoju vladavinu. (Izaija 40, 9-10; 52, 7-10) Citirajući Izaiju 40, 3 u svome uvodu, Marko koristi naslov ”evanđelje”, kako bi dokumentirao svrhu Isusove smrti na križu i početak Njegove kraljevske vladavine.
Evanđelje koje se propovijeda u četiri evanđelja nije u suprotnosti sa Pavlovim evanđeljem. U 1. Korinćanima 15, 3-11 Pavao naglašava kako propovijedanje o križu i uskrsnuću ispunjava starozavjetni dio. On potvrđuje povijesnu točnost uskrsnuća prisjećanjem na to da se Isus pojavio Petru i Jakovu, dvojici muškaraca za koje dva evanđelja tvrde da su bili Pavlovi neprijatelji. U Rimljanima 11, 1-7 da je evanđelje koje je on propovijedao, bilo ispunjenje obećanja proroka, koje je glasilo: Bog će spasiti svoj narod kroz Isusovu smrt i uskrsnuće, što će rezultirati Njegovim okrunjenjem za kralja.
Zašto je Pavao govorio o ”svom Evanđelju”?
Ako se Pavao slagao s onime što je Isus propovijedao, zašto je apostol koristio izraz ”moje evanđelje”? Vrijedno je spomenuti da koristi dodatak ”moje” ili ”naše” šest od sveukupno šezdeset puta, koliko je spomenuo izraz evanđelje. Pavao naglašava kako evanđelje uključuje sud, kojeg će presuditi Kralj Isus, (Rimljanima 2, 16) omogućava poslušnost koja dolazi po vjeri, (Rimljanima 16, 26) i daje vjernicima snagu, kako bi mogli izdržati progone, koje će trpjeti zbog vjere u Krista. (2. Korinćanima 4, 3; 1. Solunjanima 1, 5) Ti su primjeri pokazatelj Pavlovog usklađivanja svoje poruke s Kristovom, ne diferenciranja.
Usporedbe radi, Pavao koristi riječ ”evanđelje” bez kvalifikatora dvadeset i sedam puta. Ova najčešća oznaka odražava Pavlovo shvaćanje toda da je evanđelje, koje je propovijedao, isto ono koje je propovijedala jeruzalemska crkva. (Djela 15, 22-30) Uz to, Pavao koristi ”Kristovo evanđelje” (Rimljanima 15, 19) i ”evanđelje Boga” (1. Solunjanima 2, 2) na načine koji potvrđuju ono što je napisano u Marku 1, 1 i 1, 14. Evanđelje koje je otkriveno Pavlu (Galaćanima 1, 11-12) u skladu je s Isusovim planom: pogani će čuti radosnu vijest o Isusovoj vladavini, koja će omogućiti ljudima spasenje. (Matej 24, 14; 26, 13; Marko 13, 10; 14, 9; Luka 24, 44-49)
Kako bi ujedinjeno evanđelje Isusa i Pavla trebalo utjecati na današnju crkvu?
Prvo, trebali bismo razmisliti favoriziramo li Pavla, uzdižući ga na način koji ga stavlja nasuprot Isusa. Trebali bismo naučiti cijeniti cijelu Bibliju, a ne samo one dijelove koji su nama najdraži.
Drugo, trebali bismo vjerovati u do da je Pavao vjerno govorio o ”evanđelju Isusa Krista, Sina Božjega”. Njegovi koncepti i jezik ukorijenjeni su duboko u Starom zavjetu, u Isusovoj službi i poruci, koja je zapisana u Evanđeljima.
U konačnici, trebali bismo snažniji u pogledu našeg uvjerenja o tome da cjelokupno Sveto pismo savršeno otkriva Boga Njegovom narodu. Bog je svome narodu povjerio šezdeset i šest knjiga. Prva je crkva bila je zaslužna za stvaranje tih knjiga, koje su danas poznate kao Sveto pismo.
Ne smijemo uzdizati vlastito razumijevanje, kako bismo razriješili dijelove onoga što je Bog otkrio svojoj Crkvi. Ako budemo manipulirali onim što je preostalo kao navodno biblijski argument, tada postajemo subjektivni zastupnici onoga što mi smatramo da je ispravno, a ne Božje istine.
Autor: Donny Ray Mathis II; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org. koje vrijedi za Novizivot.net.