Sud pravde Europske unije (CJEU) nedavno je podržao slučaj tražitelja azila koji su promijenili vjeru nakon što su napustili zemlju porijekla.
Zemlje članice EU-a ne mogu pretpostaviti da tražitelji azila koji se žele obratiti na kršćanstvo nakon napuštanja svoje domovine to čine samo kako bi dobili status izbjeglice.
CJEU je zabranio zemljama u EU da automatski odbiju bilo koji zahtjev za azilom na temelju pitanja vjere i zahtijeva od njih da provedu pojedinačne procjene za svaki slučaj, kako bi se utvrdilo je li promjena vjere stvarna ili ne, piše Evangelical Focus.
Sud sa sjedištem u Luksemburgu presudio je da kada je podnositelj zahtjeva “vjerodostojno pokazao da se obratio na kršćanstvo ‘iz unutarnjeg uvjerenja’ i aktivno prakticira tu vjeru”, ako ispunjava uvjete predviđene Direktivom o kvalifikacijama kao izbjeglica, “mora mu se priznati taj status”.
Naprotiv, kada se utvrdi da postoji zlouporaba namjere da se postupak instrumentalizira, “dodjela izbjegličkog statusa se može odbiti”, čak i kada podnositelji “opravdano strahuju da će biti progonjeni u ovoj ili svojim zemljama”.
Međutim, oni zadržavaju status izbjeglice i “moraju imati koristi od zaštite zajamčene konvencijom, koja zabranjuje protjerivanje ili vraćanje izbjeglica na granice teritorija gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi”.
Slučaj u Austriji
Ova kazna proizlazi iz zahtjeva za azil koji je u Austriji podnio iranski državljanin koji se obratio na kršćanstvo po dolasku u zemlju i bojao se da će biti proganjan u svojoj domovini ako bude deportiran.
Austrijske su vlasti utvrdile da je on vjerodostojno pokazao da se obratio na kršćanstvo u Austriji i aktivno prakticirao svoju vjeru, ali su mu odbili odobriti status izbjeglice jer je prema austrijskom zakonu podnositelj zahtjeva trebao dokazati da je već prakticirao kršćanstvo u Iranu.
Austrijski upravni sud pita CJEU je li takav uvjet kompatibilan s Direktivom o kvalifikacijama, a u svojoj presudi, sud je presudio da nije.
Presuda nije obvezujuća i CJEU je vratio predmet austrijskom pravosuđu kako bi se njegovo mišljenje moglo uzeti u obzir prilikom donošenja konačne presude, koja će uspostaviti sudsku praksu za slične slučajeve u drugim zemljama EU-a.
