Nedavno je objavljeno da gotovo 70% Amerikanaca vjeruje da sotona stvarno postoji. Ali ti statistički podaci ne pokazuju koliko malo ljudi poznaje njegovu narav i djelovanje. Mnogi članovi našeg društva imaju vrlo zbunjujuće i proturječne predodžbe o sotoni.
Prije nekoliko godina psihijatar M. Scott Peck, autor izvrsne knjige The People Of The Lie (Ljudi laži), priznao je: ”Jednako kao 99% psihijatara i svećenika ni ja nisam mislio da đavao postoji.” Ali takav način razmišljanja može se i mijenjati. Mnogi ljudi koji se bave znanošću nisu više u to sigurni. Neki, kao Peck, su se priklonili kršćanskom svjetonazoru boreći se sa istinskim zlom. Drugi pak, iako otvoreno govore o đavlu, čine to s nekršćanskog motrišta.
Ludwig Staudenmaier, njemački znanstvenik prihvatio je Freudovu ideju da je đavao samo ”mit”, ”utjelovljenje potisnutih nesvjesnih poriva”. Nakon što je doktorirao iz kemije, zoologije i teologije bio je opsjednut željom da ”istraži granice između prirodnog i natprirodnog, dozvoljavajući prirodnoj znanosti da odredi, u najboljoj mogućoj mjeri, razliku između bolesnog stanja i istinskog djelovanja sotone.”
Na prijedlog prijatelja, Staudenmaier je počeo eksperimentirati tehnikom koja je u psihologiji poznata kao ”automatsko pisanje”, fenomenom kod kojeg ispitanik uči kako pasti u trans i dopustiti sili da piše poruku njegovom rukom. Postao je vješt u automatskom pisanju, premda je smatrao da ono što je napisao proizlazi iz njegove podsvjesti.
Uskoro su ga, međutim, počela uznemiravati priviđenja. Pojavljivala su se često i postajala sve jača. Jedne noći dok je ležao u krevetu, jasno je osjetio lance oko vrata koji su ga sve više stezali. Zrakom se širio miris sumpora i začuo se zloslutan glas koji je rekao: ”Sad si moj zatočenik. Nikad te neću osloboditi. Ja sam đavao.”
Iako je još uvijek zadržao znanstveni pristup, Staudenmaier je počeo dvoumiti u onome što je doživio. Napisao je:
”U mojem umu nema sumnje da sam, prema srednjovjekovnim shvaćanjima, bio opsjednut. Ostale su samo dvije mogućnosti: Ili sam na pragu odgonetavanja slagalice ljudskog postojanja s novog i potpuno neobičnog gledišta, ili sam budala koja je protratila mnoge godine, zdravlje, a vjerojatno i život.”
Priviđenja su ga mučila sve dok, nakon nekoliko godina, nije umro u Rimu.
Staudenmaierovo iskustvo nije jedinstveno. Ljudi iz svih kultura su osjetili ili su se susreli sa stvarnim, nadnaravnim, zlim, duhovnim bićem. Neki od najpoznatijih pisaca iz nedavno prošlosti su uzimali đavla vrlo ozbiljno. Fjodor Dostojevski, Charles Baudelaire, Thomas Mann, Flannery O’Connor i Georges Bernanos samo su neki od njih.
Sotona se pojavljuje i u područjima nedirunitm zapadnjačkom civilizacijom i njezinim judeokršćanskim nasljeđem. Vjerojatno su najupečatljiviji, ikada stvoreni sotonski likovi, ”vatrena božanstva” opaka pogleda, koja su napravili Olmec Indijanci 1.000 godina prije Kolumba.
Jeffrey Burton Russel tvrdi: ”Očita je sličnost u prikazivanju đavla u različitim i vrlo odijeljenim kulturama.”
U analizi takvih dokaza učinjenice su dvije pogrješke. Neki su našli načine da ih objasne kao psihološke fenomene s ishodištem u ljudskoj psihi. Takvo tumačenje ostavlja neke vidove tih iskustava bez objašnjenja. Drugi pak odlutaju u suprotnom pravcu. Oni posvuda vide demone i nude jednostavna rješenja za vrlo složene prilike. Nude svoju formulu istjerivanja demona kao lijek za gotovo svako zlo.
Važno je izbjeći obje krajnosti – traženje logičkog objašnjenja i lakovjernost.
