Slijep, dijabetičar bez oba stopala, ostao je prevaren i sam, u straćari bez vode. Vjerovao je na riječ prijatelju da će se brinuti o njemu.
Najstariji sugrađani najčešće su na meti prevaranata, koji iskorištavaju njihove godine i nemoć. Jedan od njih je 72-godišnji Stjepan Nemak koji više nije mogao živjeti sam.
Trebala mu je pomoć, pa je u zamjenu za skrb o sebi, odlučio dio imovine prepisati čovjeku kojeg je godinama poznavao. Na kraju je ispalo da je ne znajući što potpisuje, prepisao svu imovinu. Dvije kuće i desetke tisuća četvornih metara zemljišta. Stjepan završio u potleušici, čak i danima spavao u autu.
Sve dok ga nisu spasili susjedi, odveli ga u bolnicu pa u dom koji mu i dan danas pomažu plaćati. Ovaj nevjerojatni slučaj završio je na DORH-u, i na sudu. Stjepan ima presudu u svoju korist, ali slučaj ni izbliza nije gotov.
Ostao prevaren
“On je meni obećao da me vodi u Dubravu kod sebe u kuću, da ima posebni ulaz. I stan s wc-om. I žena da će mi kuhati svaki dan, što budu oni jeli, da ću to jesti i ja. I vikendom ide na more kod mame, da će me voziti kad god vikendom ide kod mame, da idem i ja s njim”, rekao je Nemak za Provjereno, a piše DNEVNIK.hr.
No smjestio ga je u šupu.
“Tu je jedna prostorija u kojoj je Stjepan živio. Vode nema, vodu je nosio s izvora. Evo tu su kante. A wc smo mu pripremili tu da ima ovaj eko wc”,
“Spavao je u autu jer mu je bilo bolje nego u kući, sigurno je spavao u autu barem jedno deset noći i dana. Uopće nije izlazio. Znao je samo u autu biti i što mu doneseš, netko hrane ili vode”, rekao je Tomislav Marjanović, Stjepanov prijatelj.
Slijep je to i nepokretan čovjek. I sve to nakon što je svoju imovinu prepisao prijatelju Siniši Spevecu koji se obećao brinuti za njega.
“Cijelu moju imovinu. Kompletnu. Sa šumama, još gradilišta, i livadama”, istaknuo je Stjepan.
Riječ je o dvije kuće i desetke tisuća četvornih metara zemlje.
Stjepan Nemak 72 godišnji je umirovljenik koji boluje od dijabetesa, uslijed čega je oslijepio te ostao bez oba stopala. Kako nije imao vlastitu obitelj, među prijateljima je tražio nekog tko bi se brinuo o njemu.
“Nakon odrezanog dijela noge, stopala, i kad mu je puklo jedno oko, i kad je tri infarkta imao. I plućnu emboliju, on nije mogao ni u krevetu sam živjeti da ga dvoriš, tko bi obilazio. Morao je baš neko biti tko bi ga dvorio 24 sata”, objasnio je Marjanović.
Nitko od njegovih najbližih prijatelja nije mogao tu obvezu preuzeti na sebe.
“I kad mi je Štef rekao da će ga preuzeti Siniša, meni je tada laknulo. Mislio sam, ajde pozna čovjeka. Bio sam jedanput kod Siniše u kući, ima kuću dvije tri etaže. Činilo mi se da će to biti ok”, dodao je Marjanović.
Stjepan je imao povjerenja u čovjeka kojeg je poznavao dugi niz godina
“On je za vrijeme bolnice preko telefona sa Sinišom dogovorio da će se on nastaviti brinuti o njemu s tim da mu prepiše imovinu”, napomenuo je Blažin.
Prema Stjepanovim riječima dogovoreno je da on Siniši darovnim ugovorom prepiše dio njegove zemlje i jednu kuću, a on će se zauzvrat preuzeti kompletnu brigu o njemu.
“Prvi put smo se sreli kad smo došli u kafić da će potpisati ugovor. Siniša je dogovorio sve s javnim bilježnikom. Znači, to je već bilo sve pripremljeno, dogovoreno sve”, ispričao je Blažin.
Dogovor je bio da Dražen i Tomislav dovezu Stjepana ispred javnobilježničkog ureda u Zaprešiću, gdje je iz auta potpisao ugovor.
“Nitko mu nije pročitao ugovor. Rekao je Siniša samo tu potpiši i to je to, a oni će se dalje sve usmeno dogovoriti”, rekao je Blažin.
“Ja nisam mogao iz auta van, nego sam sve u autu potpisao. Ništa se nije čitalo, čak nije ni javni bilježnik bio nego je bila pomoćnica. Samo su mi turnuli papire i ja sam to potpisao”, prisjetio se Stjepan.
Nakon potpisanog ugovora Siniša je Stjepana smjestio u staru drvenu kuću koja više nalikuje na šupu.
