Uz najnovije vijesti gdje kršćanima, uključujući i djecu, islamski džihadisti odrubljuju glave, pitamo se zašto Bog kojem služimo dopušta da se to dogodi. Priznati da Bog dopušta da se djeci odrubljuju glave pred njihovim kršćanskim roditeljima u Iraku donosi određenu razinu neugodnosti ovisno o našem svjetonazoru.
Za one koji nisu priznali Boga, zastrašujuće djelovanja ovih ljudi se da objasniti samo kao okrutna djela okrutnih ljudi. Međutim, za one od nas koji priznaju da imamo Stvoritelja koji je Bog Biblije, razmišljanje o tim akcijama u kontekstu Boga kojeg znamo iz Njegove Riječi, donosi na um više od toga da su ovo samo okrutne akcije. Moramo priznati da je Bog imao predznanje o tome što se događalo njegovoj djeci i da je izabrao da ne intervenira. Naša pitanja nas neizbježno vode dotle da se pitamo zašto, a odgovore nije lako naći, ako se uopće i mogu naći.
Djelovi Biblije koji se odnose na Boga koji nas spasava su prvi kojh se sjetimo kad smo u nevolji. “U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!” (Psalm 22,8). Psalam 144 govori o Bogu koji unapređuje i čuva svoj narod, “spasi mene, oslobodi me iz ruke tuđinske; laži govore usta njihova, a desnica krivo priseže. Daj da nam sinovi budu kao biljke što rastu od mladosti svoje; a kćeri naše kao stupovi ugaoni, krasne poput hramskog stupovlja; da nam žitnice budu pune svakog obilja, s plodovima svakojakim u izobilju; ovce naše plodile se na tisuće, plodile se beskrajno na našim poljima; stoka naša neka bude tovna! U zidinama nam ne bilo proboja ni ropstva ni plača na ulicama našim! Blago narodu kojem je tako, blago narodu kojem je Jahve Bog! (stihovi 11-15). To zvuči super! Svi mi želimo služiti takvom Bogu. Razmislite o Izlasku 14, 13-14, “Svaku prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi. Kad te sin tvoj sutra zapita: Što znači to? – odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva.” To je još jedan stih kojeg volimo citirati i sjetiti ga se. Kad bi ovo bilo sve, bilo bi lako slijediti Krista.
Međutim, možemo težiti tome da potisnemo ostale stihove koji su jednako važni i upućuju nas ka hodanju niz put koji nitko od nas pri zdravom razumu ne želi putovati – put patnje. Pavao je ovo svakako naučio; “Ja ću mu uistinu pokazati za ime moje mora trpjeti” (Djela 09,16). U 2. Timoteju 2,12 nalazimo da “Ako podnosimo s njim ćemo kraljevati.” Očito, postoji više o Bogu nego samo to da želi da nas spasi od svega, tako da nam cijelo vrijeme ide dobro. “Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo.” (1. Petrova 2,20). Bog od nas želi da učitimo kroz patnju i On nas želi kroz nju ojačati. “Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se!” (1. Petrova 3,14). Naš stav se treba promijeniti od straha i izbjegavanja ka tome da prihvatimo patnju koja je pred nama.
Kao kršćanima, Bog nam ne obećava da će čuvati naša fizička tijela za vrijeme našeg zemaljskog života, osim ako to ne služi njegovim namjerama i dopušta nam da ostvarimo njegovu volju za nas. Patnje na našim stazama može nam donijeti samo određenu količinu boli. Možemo umrijeti fizički, ali samo Bog ima vlast nad našom dušom i on je obećao da će sačuvati naše duše. Stoga, kada je patnja pred nama, mi, naravno, tražimo izlaz iz nje, ali ako smo saznali da ne postoji način iz nje izaći, mi treba da zapravo krenemo prema njoj i prihvatimo je kao dio Njegovog plana za nas. Ovo je teško razumijeti – prihvatiti da nam Bog dopušta da budemo ubijeni, da nam je čak i odrubljena glava. Međutim, Krist je otišao tim putem, “Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.’’ (1. Petrova 3,18). Mi smo dobri u tome da navješćujemo da želimo biti poput Krista, ali većinu vremena to znači da se samo na način na koji se slažemo ili to želimo.
Krist je jasno kazao, da iako ako želimo biti poput njega, imat ćemo patnju, što nije samo vjerojatnost već će tako sigurno biti. To ide uz dlaku onoga što mnoge kršćanske crkve u Americi danas podučavaju. Isus Krist je objasnio onima koji su rekli da ga slijede da je on njihova hrana, a oni nisu razumjeli, jer nisu htjeli razumjeti. “A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: “Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?” “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.” “A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.” Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.
I doda: “Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.” Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: “Da možda i vi ne kanite otići?” “(Ivan 6, 61-67).
Lako je slijediti ga kada izvodi čuda koja nas fizički održavaju na neki način ili nam život čine ugodnim, ali postaje teško kad shvatimo da to nije krajnji razlog iz kojeg je Krist došao umrijeti za nas. I mi smo pozvani učiniti isto.
“…doista, kad smo bili kod vas, pretkazivali smo kako nas imaju zadesiti nevolje, što se, kako znate, i dogodilo. (1 Sol 3, 4.). “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.” (2 Timoteju 3,12).
To nije lako, ali to je dio kršćanskog hoda. Krist je bio u agoniji toliko da je znoj kapi krvi u Getsemanskom vrtu i tražio drugi način, ako bi to bila Božja volja za njega, ali na kraju je prihvatio ono što je morao učiniti za nas.
Ponekad Bog izabere da nas koristi na načine koji se nama takođe neće svidjeti i mi ćemo biti u tjeskobi tijekom tog vremena, ali možemo znati da radimo za svrhu veću nego što možemo razumjeti. Bog nagrađuje one koji pate za njega i oni roditelji koji su izgubili svoju djecu, ili bilo ko drugi ko je nekog izgubio zbog takvih okrutnosti, može znati da su oni koji su umrli sada utješeni i nikad neće ponovo umrijeti nakon što su fizički umrijeli u Kristu.
Mi bi trebali tražiti Božje lice (volju) da bi znali da ako bi tako nešto došlo do nas, mi bi nastavili s njim ili bi se okrenuli i išli drugim putem. Neka nam Bog pomogne njega i njegov put u potpunosti spoznamo u ovim bremenitim danima u kojima živimo.
Autor: David Smith; Prijevod: Aleksandar J.; Izvor: Charisma News
