”Kršćanstvo i islam štuju istoga Boga i temeljno su, u svojoj srži, isti.”
Redovito se susrećem s ovakvim izjavama u Dearbornu, Michiganu, tijekom vlastitih pokušaja započinjanja crkve ondje. Štoviše, Dearborn je značajan po tome što broji najveći broj Arapa u Sjevernoj Americi.
Najčešće čujem ovakve rečenice ili ovakvima slične iz usta muslimanskih mladića i djevojaka. Njihovi pokušaji su sjajni. Pokušavaju premostiti rupu koja postoji između kultura i vjeroispovijesti. Istina je da je potrebno jako puno međusobnog razumijevanja i poštovanja između naših vjeroispovijesti.
Ipak, ovakve tvrdnje dopiru iz pogrješnog razumijevanja temeljnih pravila kršćanstva.
”Znatiželjan sam”, često kažem. ”Koja je to zajednička jezgra koju kršćanstvo i islam dijele? Zbog čega su naše vjeroispovijesti toliko slične”?
Odgovor obično bude ovakav: ”Pa, kada se sve zbroji i oduzme, svi mi pokušavamo živjeti najbolje što možemo kako bismo zadovoljili Boga i kako bismo ušli u raj”.
Odgovorim ovako: ”Što ako bih ti rekao da je kršćanstvo previše pesimistično da bi vjerovalo u to? U stvari, mislim da je kršćanstvo najpesimističnija religija na svijetu”.
Pesimizam u srcu kršćanstva
Ovakav odgovor često potakne znatiželju. Ljudi iskreno žele znati zašto mislim da su kršćani tako pesimistični. Razgovor obično ide nekako ovako:
Oni: ”Što misliš kada kažeš da su kršćani pesimistični”?
Ja: ”Rekli ste da svi mi pokušavamo zadovoljiti Boga. Kršćani misle da je nemoguće zadovoljiti Boga. Zbog grijeha, nismo sposobni zadovoljiti Boga”.
Oni: ”Kako onda kršćani misle da će završiti u raju”?
Ako niste oprezni, možete se prevariti i misliti da je ovo pitanje prilika za evangeliziranje. Šalim se, ali ovo trebamo imati na umu: ovo nije razlika samo između kršćanstva i islama. Naš duboko ukorijenjeni pesimizam u vezi ljudske prirode odvaja kršćanstvo od gotovo svakog drugog pogleda na svijet.
Velika većina ne-kršćanskih vjeroispovijesti i filozofija nude različite strategije za težnju prema savršenstvu ili barem za postizanje adekvatnosti. Samo kršćanstvo inzistira na tome da trebamo podići naše ruke, u znak potpunog poraza i odustati od bilo kakvog pokušaja samo-opravdanja.
Zbog loših vijesti, Radosna vijest ima smisla
Nakon što smo odredili temeljnu razliku, možemo objasniti dodatne različitosti koje postoje između kršćanstva i islama. Evo dva primjera.
Prvo, muslimani vjeruju da Isus nije bio Božji Sin, nego da je bio samo još jedan od mnogih proroka, koje je Bog poslao kako bi dao naputke svome narodu. Ako pogledamo muslimanski pogled na ljudsku prirodu, ovo ima savršenog smisla. Ako možemo zadovoljiti Boga vlastitim djelima i trudom, sve što nam je potrebno jest glasnik koji će se spustiti s nebesa i reći nam što Bog od nas traži, kako bismo to mogli izvršiti. Bilo bi pretjerano i nepotrebno kada bi se Bog utjelovio i sam dao te naputke.
Drugo, muslimani ne vjeruju da je Isus umro na križu. Nakon svega, Isus je po njihovom bio veliki prorok, što znači da Bog ne bi dopustio da on bude obeščašćen na takav način. Netko drugi je morao umrijeti umjesto njega ili se možda pojavio kako bi umro i kako bi ga kasnije oživjeli. Opet, ovo je potpuno racionalan pogled, ako ljudi vjeruju da mogu zadovoljiti Boga svojim vlastitim trudom. Kristova smrt na križu, izvan kršćanskog, pesimističnog pogleda na ljudsku prirodu, nema smisla.
Možete li zamisliti čovjeka koji se žrtvuje za nekoga tko nije u opasnosti? To ne bi bio junački potez, to bi bila glupost. Iz tog razloga muslimanima, koji ne dijele kršćanski pogled koji kaže da ljudi svojim trudom ne mogu zadovoljiti Boga, Kristova smrt na križu zvuči kao glupost.
Prikazivanje ove razlike može otvoriti vrata fantastičnim razgovorima.
VIDI OVO: Islam: 5 stvari koje kršćani trebaju znati o muslimanima
Trenutak upaljene žarulje
”Čekaj malo”, prekinuo me moj prijatelj Hassan za vrijeme jednog ovakvog razgovora. Hassan je libanonski student, kojeg sam upoznao u kampusu u Dearbornu. ”Hoćeš reći da kršćani čine dobre stvari, ne kako bi mogli ući u raj, nego jer su zahvalni Bogu zbog toga što im je On već omogućio ulazak u raj zbog Isusa Krista”?
Ovo je bio potpuno novi svjetonazor za Hassana. On je prethodno mislio da su kršćanstvo i islam u korijenu isti: da oba koriste načine kako zadovoljiti Boga i na temelju toga ući u raj. Bilo kakva razlika odnosila bi se samo na detalje kako slijediti taj put.
Rekao sam mu da je njegova procjena kršćanstva točna. Zastao je prije nego što je izjavio: ”To je daleko bolje”! Nastavio je nakon toga: ”Mislim, ako činim dobra djela kako bih ušao u raj, to znači da su moji motivi sebični. No u kršćanstvu, ljudi mogu činiti dobra djela, a da pritom ne misle na sebe”.
Hassan nije postao kršćanin toga dana, ali je konačno spoznao što mu kršćanstvo i ono što je još važnije, što njemu Krist nudi. Po prvi puta vidio je Evanđelje kao nešto poželjno, čak i prekrasno.
Rastuća važnost
Ovakve rasprave važne su i izvan granica grada Dearborna. Pogled koji uči da kršćanstvo i islam imaju više zajedničkih stvari nego razlika, raširen je među muslimanskom zajednicom.
Iako u većini država Zapadnog svijeta, EU i SAD-a ljudi i dalje žive okruženi pretežito malim brojem muslimana, to bi se moglo vjerojatno promijeniti u godinama koje dolaze. Važno je biti spreman na mudre i pametne razgovore s muslimanima u vezi naše, kršćanske vjere. Prvi korak, koji bi mogao pomoći u takvim razgovorima, jest objašnjenje o tome koliko su kršćani pesimistično nastrojeni prema ljudskoj prirodi.
Tko zna, možda će vam Bog pružiti prigodu za pokazivanje nekome zašto loše vijesti mogu dovesti do toga da Radosna, dobra vijest Evanđelja ima smisla.
Autor: Jerry Riendeau; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
