To je ono što treba ranjenima i zarobljenima: prihvaćanje, razumijevanje i molitva. To im treba više nego nekakav “blagoslov” ispod tezge.
Iako je od objave deklaracije Fiducia supplicans Dikasterija za nauk vjere prošlo dva tjedna, moj sensus fidei me čini jednako tjeskobnim kao i prvoga dana.
Sensus fidei iliti osjećaj vjere oblikuje se kroz vjerski odgoj, teologiju i osobni duhovni rast, ali često ispada da nam je među vjernicima podosta različit. Stoga se pitam što je nekima od ovoga uzmanjkalo. Najmanje bih posumnjao u poznavanje teologije kada je riječ o vatikanskim teolozima od koji su neki, doduše, kabinetski. Takvi promišljaju vjeru u svojim kabinetima miljama daleko od stvarnog života pa je možda ovo “pastoralno” pitanje zato i plutalo negdje po bespućima teologije, od pastorala do moralke i nazad. Brojni komentatori su ostali fascinirani celofanom koji je besprijekoran pa su križarski branili neobranjivo. Ali sve se više javljaju i oni u kojima, kao i u meni vrišti sensus fidei: ovdje nešto ne štima! Među njima su i brojni biskupi, poljski su se prvi ohrabrili i očitovali: Mi takve blagoslove nećemo udjeljivati!
Od samog starta nije štimalo puno toga. Tajming – uoči Božića. Kao da smo dobili još jednog grinča koji nam je odvlačio fokus od pripreme za najradosniju kršćansku svetkovinu. Nadalje, tu generalno ne štima, kako netko reče, još jedan u nizu sitnih koraka kojima se baulja i udaljava od tradicionalnog shvaćanja grijeha i pastorala, a sve u ime milosrđa. Ono nam je svima potrebno jer se spašavamo, ne po djelima, već po vjeri i Božjem milosrđu. No, blagoslov je nešto drugo. Blagoslov kao stanje “Božje uspješnosti” dolazi prije svega direktno od Boga u živote Njegove djece, ali i po izgovaranju dobrih riječi – blagoslova. Biblija govori o snazi izgovorene riječi. Toliko je važno što i kako govorimo da je Isus rekao da ćemo odgovarati za svaku izgovorenu riječ. Zato treba blagoslovljati, a ne proklinjati. Pa ipak čitajući 28. poglavlje Ponovljenog zakona nailazimo na uvjete za blagoslov u životu: “Ako zbilja poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći i vršeći sve njegove zapovijedi što ti ih danas naređujem, Jahve, Bog tvoj, uzvisit će te nad sve narode na zemlji. Svi ovi blagoslovi sići će na te i stići će te ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga. Blagoslovljen ćeš biti u gradu, blagoslovljen u polju. Blagoslovljen će biti plod utrobe tvoje, rod zemlje tvoje, plod blaga tvoga: mlad krava tvojih i prirast stada tvoga…” Slijedi dugi niz blagoslova za razna područja života pod jednim uvjetom, a taj je: Slušati Božji glas i vršiti Božje zapovijedi. U protivnom dolaze prokletstva na sva ta područja o čemu možemo čitati u Pnz 28,15-69.
S Novim zavjetom stvar je ista. Isus oprašta grijehe, liječi i oslobađa, ali i kaže: “Od sada više ne griješi da te što gore ne snađe (Iv 5,15).” Biti poput Njega milosrdni, podrazumijeva osuđivati grijeh u sebi i drugima. I dok se to čini u drugima potreban je balans s prihvaćanjem. To je ono što Crkva treba činiti s grješnicima svih boja pa i duginih. Neki to čine neformalno, a drugi kroz razna savjetovališa. To je ono što treba ranjenima i zarobljenima: prihvaćanje, razumijevanje i molitva. To im treba više nego nekakav “blagoslov” ispod tezge. Jer je zapravo to pravi blagoslov za njih i mogući put ka ozdravljenju razderane duše. Sjećam se da sam o tome pisao blog prije desetak godina na jednoj uglednoj blogosferi. U toj poruci iscjeljenja spomenuo sam bivšeg homoseksualca koji je to prestao biti i oženio se te postao uspješni psihoterapet za homoseksualce.
Uredništvu ova poruka nikako nije sjela te su mi istoga časa otkazali trogodišnju suradnju, bez objašnjenja. Vrijeme prolazi, a ja još uvijek vjerujem u taj silni potencijal koji je Krist ostavio svojoj Crkvi – Njegovom Tijelu i Zaručnici. Crkva na tome području ima rezultate, iako se radi o iznimno teškom pastoralu prepunom zakučaste demonologije. Vjerujem da je to put Crkve po ovom pitanju.
I da se vratimo na objavu dotičnog crkvenog tijela. Deklaracija stvarno ima “štofa” i prava je šteta da nije općenito o značenju i snazi liturgijskog i neliturgijskog blagoslova. No, ovako sročena i usmjerena stvorila je zbrku i podjele pa se ne mogu osloboditi dojma da je u potpunosti nepotrebna. Ali u teologiji s vremenom stvari postaju jasnije pa se tematika, ili preciznije definira ili opozove. A ako se mogao opozvati nauk o limbu, zašto se ne bi moglo ovo? Papa Benedikt je to učinio 2005. Novi i jedini ispravan stav Crkve o limbu kao stanju u vječnosti za pravednike i djecu je da ne postoji. Nije biblijski kao što nije niti (ne)svečani blagoslov gay parova. Zato vjerujem da će to neki sljedeći papa ukinuti. Do tada uprimo svoj pogled prema nečemu stvarno bitnom. Prije svega na susret s Kristom u sv. Misi koja doista završava s blagoslovom na sve prisutne, ali to dolazi na samom kraju. Do tog kraja prolazi se dugi put: slavljenje Boga, pokajanje za grijehe, slušanje Božje riječi i po njoj obraćenje da bi vrhunac bila Kristova žrtva i blagovanje Njegova Tijela i Krvi. E, tek nakon toga ide blagoslov koji se ima na što primiti. U tome smislu, budite blagoslovljeni!
Autor: Dražen Bušić