“Premda mi se učini daje sve crno i tužno, svijet ne prestaje biti lijep.”
Dan je loše započeo, još gore završavao.
Autobus je po običaju bio krcat putnicima. Gurali su me amo-tamo i pojačavali moju tugu. Odjednom začuh duboki glas iz prednjeg dijela autobusa: “Danas je tako lijep dan!” Zbog velike gužve nisam uspjela vidjeti čovjeka koji je govorio, ali sam čula kako opisuje proljetni krajolik, pokazujući pojedinosti na vidiku: crkvu, park, groblje, vatrogasni dom. Putnici su pogledavali kroz prozorčiće. Oduševljenje se zarazno širilo uokolo tako da sam se i ja nasmijala prvi put toga dana.
Stigli smo do moje postaje. Gurajući se prema izlaznim vratima, bacila sam pogled prema našem “vodiču”, snažnom visokom čovjeku s crnom bradom, sunčanim naočalama i s bijelim štapom u ruci.
Bijaše slijep!
Kad sam izašla iz autobusa, moja napetost je sasvim splasnula. Božja mudrost poslala mi je slijepca da mi pomogne, te progledam: da vidim da ponekad, premda stvari loše krenu, premda mi se učini daje sve crno i tužno, svijet ne prestaje biti lijep. Pjevušeći uspela sam se uz stubište do stana, jedva sam čekala da pozdravim muža riječima: “Danas je tako lijep dan!”
Autor: Bruno Ferrero
