Neki je mladi zidar radio na gradilištu jedne stare kuće koju je trebalo temeljito preurediti.
Pod njegovim je čekićem otpao komad žbuke, a na tom se mjestu umjesto opeke pokazala knjiga. Netko je bijaše zazidao.
Radoznalo ju je izvadio i prepoznao Bibliju. Možda ju je netko ondje stavio iz šale.
Mladić se nikada nije odviše zanimao za vjeru, no za podnevnog je odmora počeo čitati pronađenu knjigu.
Čitao ju je nekoliko večeri i počeo shvaćati da su u Bibliji riječi koje Bog šalje ljudima. Kako je čitanje odmicalo, mijenjao mu se i život.
Dvije godine kasnije poduzeće za koje je mladić radio preselilo se u Arabiju. Gradilište bijaše veliko, pa je u sobama stanovalo po nekoliko radnika. Jedne je večeri jedan od njih promatrao mladića kako mirno i zadubljeno čita svoju Bibliju.
“Što to čitaš?” upita.
“Bibliju.”
“Ah, kako možeš vjerovati u te izmišljotine? Znaš, ja sam nekad davno takvu jednu knjigu zazidao u neku zgradu kraj Milana. Baš sam radoznao hoće li je koji vrag ikada odande iskopati.”
Mladić podiže glavu i začuđeno pogleda ga u oči.
“A što ako ti ja pokažem upravo tu Bibliju?!” uzvrati.
“Prepoznao bih je jer sam je označio.”
Mladić mu pruži knjigu i reče: “Možeš li naći svoju oznaku?”
Njegov je kolega uzeo Bibliju i počeo listati. Kad je pronašao označenu stranicu, ostao je na trenutak bez riječi. Doista je to bila ona Biblija koju nekad davno bijaše zazidao govoreći ostalim radnicima: “Baš bih volio vidjeti hoće li ikada izaći odavde!”
Mladić se nasmiješi: “Vidiš, izašla je i pronašla te.”
Dovijeka, o Gospode, riječ tvoja ostaje,
stalna poput nebesa.
Od koljena do koljena tvoja je vjernost.
(Ps 119,89-90)
Autor: Bruno Ferrero
