Sigurno je da ne postoji ništa tako apsolutno zapanjujuće kao kršćanin koji ne prakticira molitvu!
Ovo su važni i zloslutni dani. Zapravo, mnogo je dokaza da su ovo “posljednji dani” u kojima je Bog obećao izliti svoga Duha – Duha molitve – na svako tijelo (Jl 3,1).
Međutim, ogromna većina kršćana teško da zna što znači molitva, a mnoge naše crkve ne da nemaju molitvenih sastanaka, nego ponekad i besramno osuđuju takve sastanke pa čak ih i ismijavaju …
Braćo moja, jesmo li prestali vjerovati u molitvu? Ako održavate tjedne molitvene sastanke, nije li činjenica da velika većina vaših crkvenih članova nikada ne dođe ni blizu? Da, nikada ni ne pomišlja da im se približi! Zašto? Čija je to pogreška?
Kako često čujemo riječi: “Samo molitveni sastanak!” Koliko je onih koji čitaju ove riječi koji stvarno uživaju u molitvenom sastanku? Je li on radost ili samo obveza? Oprostite mi, molim vas, što postavljam tolika pitanja i što ukazujem na ono što je opasna slabost i očajan nedostatak u našim crkvama.
Nismo mi tu da kritiziramo, a još manje da osuđujemo. To može svatko. Ali naša je vruća želja da probudimo kršćane “da se uhvate Boga” kao nikada ranije. Mi želimo ohrabriti, potaći, podići.
Nikada nismo tako visoko kao kad smo na koljenima. (KK)
