Često kada govorimo o iskušenjima, sjetimo se određenih obrazaca ponašanja i djela, koja potegnu tu čarobnu uzicu u našim srcima.
Dobro nam je poznato to iskustvo: istresti se u ljutnji, udovoljiti bludnoj maštariji, uživanje u riječima koje povređuju drugoga, neprestano razmišljati o pretrpljenom zlu, uzgajanje i briga o gorkom korijenu samosažaljenja.
Kada razmišljamo o iskušenju, pomislimo na grijeh. Pomislimo na sebične impulse. Nadamo se da ćemo se boriti protiv grijeha i iskušenja istinom Božje Riječi i silom Duha.
Nezamijećeno iskušenje
No pitam se, događa li nam se ponekad da, u našim dobrim i pobožnim nastojanjima odupiranja prema određenom grijehu, zanemarimo iskušenje koje je daleko veće i koje je sveobuhvatnije, dublji izvor sebičnosti, stav koji određuje smjer života. Ovakvo iskušenje nalazi se u samome srcu ostalih prijestupa, čije su posljedice daleko teže od posljedica koje nose pojedinačni grijesi ili loši obrasci ponašanja.
To je iskušenje bezbožnosti.
Ovdje ne mislim na ateističko odbijanje priznavanja Božjeg postojanja. Ne govorim ni o duhovnim ili religioznim ljudima, koji odbacuju pojedina biblijska učenja o Bogu.
Govorim o iskušenju koje se odnosi na istiskivanje Boga iz naših svakodnevnih života, uklanjanje Boga iz središta, život bez referenci na našega Stvoritelja. Još uvijek Ga možemo priznavati, ali On postaje nešto sekundarno. Smanjujemo Pisca naših života na fusnotu u našim životnim pričama, koje pišemo sami.
Prikladno je nazvati ovo iskušenje bezbožništvom, jer iako ne poričemo Boga, možemo živjeti kao da On ne postoji. Jednostavno nam nije važan za većinu onoga što čini naše svakodnevne živote.
Odsutnost Boga
Ono što definira našu sekularnu kulturu nije prisutnost grijeha, nego odsutnost Boga. Konstruirali smo svijet u kojem je čovjek u središtu, Bog je na periferiji, na rubovima značenja naših života, odakle čeka da Ga pozovemo, kako bi nam riješio neke zdravstvene probleme ili kako bi nam na neki način bio utjeha u našim inače sigurnosno zatvorenim stvarnostima svakodnevnih života. Puštamo Boga iz tih zatvora kada nam to treba ili u religijskim prilikama, ali samo po našim uvjetima. Zaštićeni smo od toga da nas Bog zamara, od Njegovog ugrožavanja naših sloboda, od Njegovog uplitanja u naše aspiracije.
Ovo je ogromno iskušenje življenja u sekularnom dobu: živjeti kao da Bog ne postoji ili živjeti kao da je Bog koji postoji onakav kakvog smo sami stvorili, umjesto da živimo prema onome kako nam se Bog otkrio da On jest.
Iskušenje za kršćane
Ako ste kršćanin i ako čitate ovo, možete kimati glavom i pomisliti: „Da, kako je grozno to što mnogi u ovome svijetu žive kao da je Bog nevažan“! No ovo se odnosi i na nas. Ovo se iskušenje jednako odnosi na kršćane kao i na nekršćane.
Koliko često mi kao kršćani živimo kao da Boga nema? Koliko često svemoćni ”ja” zasjeni velikog ”Ja jesam” i ukloni Ga iz središta mojih misli i težnji? Koliko često se naša bogoslužja, slavljenja, nedjeljne službe i proučavanja samo odrađuju, a da nam Bog nije u mislima, bez Njegove prisutnosti?
Crkva u sekularnom dobu suočava se s još jednim, sve većim iskušenjem: pretrpana je svakojakim aktivnostima koje se navodno rade za Boga, no Bog je često gurnut sa strane. Recitiramo kršćanska pravila kao sekularisti koji nešto odrađuju.
Nedostatak molitve
Jasan pokazatelj koji ukazuje na to da smo potpali pod iskušenje zaboravljanja ili stavljanja Boga na stranu je nedostatak molitve. To je ono što demaskira ili izlaže naše samodovoljne duhove. Nedostatak molitve je ono što dokazuje da je nama ”stvaran svijet”, svijet politike, vlasti, obavljanja posla i odmora i čak i bogoslužja; to dokazuje da smo prihvatili dihotomiju između duhovne stvarnosti crkve i zemaljskih poteškoća.
U isto vrijeme, Onaj tko je stvarniji od stvarnosti, Bog koji uklanja naše iluzije grandioznosti i samodostatnosti, stavljen je na stranu. Kada bismo uistinu vidjeli kakva je naša potreba, kakva je naša ovisnost o Onome koji nas je pozvao, zazvali bismo Njegovu prisutnost u tihom očaju, moleći Ga da nam dopusti kako bismo mogli okusiti i vidjeti Njegovu dobrotu, kako bismo mogli iskusiti svježinu Njegovog nježnog dodira, zajedno s užarenom vatrom Njegove svetosti.
Stavljanje Boga na stranu
Najsmrtonosnije iskušenje u sekularnom dobu, za kršćane i ne kršćane, je stavljanje Boga na stranu. Što više stavljamo Boga na periferiju naših života, to više stavljamo sebe u središte. Naše aktivnosti postaju važne. Naši ciljevi i aspiracije. Naše strategije. Naše tehnike. Naše svrhe. Naši planovi. Gubimo vječnu perspektivu, jer Vječni Bog ima samo sekundarnu ulogu. Zato se one stvari, za koje mi smatramo da su najvažnije u životu, nikada ne prikažu kao ništetnosti kakve i jesu, jer Onaj tko je sve ostaje skriven.
Stavljanje Boga na stranu, kao što je prikazano kroz nedostatak žarke molitve, definitivno je veliko iskušenje našega doba.
Autor: Trevin Wax; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegspelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
