„Da je uključila Jane u plan, svaki dio bio bi savršen.“ Tako misli Elizabeth Bennet u Ponosu i predrasudama Jane Austen. Da je barem njezina sestra bila ondje, da su barem mogle ići zajedno u šetnje, sve bi bilo savršeno: tada bi bila savršeno sretna.
No, još trenutak razmišljanja uči je lekciju koju većina čovječanstva nije naučila:
„Ali sreća je“, pomislila je, „to što imam nešto za poželjeti. Da je sve dovršeno, moje bi razočaranje bilo sigurno. No, budući da sa sobom nosim jedan neprestani izvor žaljenja zbog sestrine odsutnosti, s razlogom se mogu nadati da ću ostvariti sva svoja očekivanja zadovoljstva. Plan unutar kojeg svaki dio obećava zadovoljstvo nikada ne može biti uspješan; opće razočaranje može se otkloniti samo obranom nekog malenog razloga za uzrujanost.“
Jeste li shvatili? Ovaj ulomak će se zabrazditi u vaš um, ako mu to dopustite. Nakon razmišljanja, Elizabeth otkriva kako uopće ne želi da njezina sestra bude ondje. Zašto? Zato što želi imati barem jedan razlog zbog kojeg nije u potpunosti sretna. Zna da ako njezina sestra bude s njom, ako odu u šetnju vrtovima, neće posjedovati tu sreću za kojom čezne.
Ono što je još gore, neće više imati razloga zašto treba biti nesretna. Što tada? U tom slučaju bi se morala suočiti s jednom stvari: ne zna što bi ju zapravo učinilo sretnom i što bi u konačnici od nje otjeralo tu bol. Možda je u konačnici, sve čemu se nadamo lažno. Bi li trebala riskirati dodirivanje dna? Ne, misli ona. Plitko razočaranje nestale sestre mora je zaštititi od dubljeg, nijemog poricanja pravog stanja stvari.
Loviti svoj rep
Razlog zbog kojeg je Elizabethin način razmišljanja tako uznemirujući jest što ona zna da je njezina sestra neće učiniti sretnom; no bez obzira na to i dalje više voli laž umjesto stvarnog stanja. Njezina strast se buni protiv razuma i ona tim strastima dopušta vodstvo bez borbe. Ona više priželjkuje svoju sestru nego što zaista želi da je s njom i da tako ”prekine čaroliju”. Izgleda li nam ovo poznato? Istina, uzdišemo dovoljno glasno, ali jesmo li ikada primijetili olakšanje koje dolazi kada shvatimo da je barem jedna od naših Jane negdje drugdje kako bi se određeno razočaranje držalo podalje?
Peter Kreeft opisuje nevolje čovjeka na sljedeći način:
„Ako doživi pobjedu, nije dugo sretan; ali ako vjeruje da će pobijediti, može dugo biti sretan tako što će biti i zaveden vjerovanjem i prevaren, vjerujući da bi bio istinski sretan da je pobijedio. Uspjeh kvari priču. Sretni smo samo dok se penjemo na planinu, ne ostajemo mirni nakon što se popnemo na vrh; usrećuje nas trčanje za lisicom, ne njezino hvatanje; samo udvaranje, a ne ženidba; samo putovanje, a ne dolazak; samo ratovanje, a ne održavanje dosadnog mira.“ (Kršćanstvo za moderne pogane, 181.)
Uspjeh zasigurno kvari priču. I tako, 27-godišnji Tom Brady daje intervju za 60 Minutes dok se nalazi na vrhu jedne planine: tri Super Bowl prstena, ima slavu, novac, moć, ali se na kraju pita: je li to sve? Mora biti nešto više…
Yo-Yo Ma pripovijeda priču o tome kako je, dok je tekao savršeni koncert, za kojeg se uvježbavao cijeli svoj život, od svih stvari primijetio svoju savršenu dosadu. Isto tako i kralj iz knjige Propovjednika, koji svome srcu nije odbio nikakav užitak, ponovno i ponovno piše: „Sve je taština.“ Elizabeth, s velikom dalekovidnošću, poznaje zijevanje koje se nalazi na vrhovima svjetskih planina, kao što bismo i mi trebali, kada bismo bili dovoljno hrabri da možemo sjediti u tišini sobe i razmišljati o tome.
Jako blizu kraja svijeta
Pitam se ne objašnjava li naša ljubav prema jurnjavi, ali ne i ulovu, skretanju pozornosti, ali ne i prema vladanju, slanost zavisti. Ako je ljubomora ono “zeleno-oko čudovište koje se ruga mesu kojim se hrani”, ne uživamo li i mi u tome da nas se proguta?
Imamo izreku za pronalaženje naših neispunjenih želja ili naših sestara Jane, koje žive na tuđem travnjaku: “Trava je uvijek zelenija s druge strane”. Ali što ako više volimo kada je tako? Što ako zelena trava našeg susjeda, koja izgleda netaknuta s ove strane ograde napaja i hrani naše nade u neku veću sreću? Možda bismo, da smo nesretni da primimo poziv u dvorište našeg susjeda, mogli nesretno otkriti da je naša trava, zapravo, jednako zelena, ako ne i zelenija od susjedove. Što onda?
To je čovjek koji je siroče: ne znamo što želimo, ali znamo da je ono za čime žudimo tu. Preko ramena šapuće ono što već znamo:
„Požuda se može zadovoljiti. Još jedna osobnost može nam postati ”naša Amerika, naša novo-otkrivena zemlja”. Sretan brak se može postići. Ali kakve veze ima bilo što od to troje ili bilo kakva mješavina toga troje, s onim nečim neimenovanim, željom za kojom nas probada miris lomače, zvuk divljih pataka koje lete iznad nas, naslov Zdenca na kraju svijeta, početni stihovi Kubla Khana, jutarnja paučina u kasno ljeto ili buka pada valova?“ (Predgovor ”Put hodočasnika”, 237)
Nijedan idol još nije ostao vjeran svojim obećanjima; ali tko bi mogao živjeti u svijetu bez obožavanja? Trebaju li sljedeća ljubav, sljedeće unapređenje, sljedeće dijete konačno biti one ljestve koje stvaraju ime za sebe, postavljajući nas na nebesa? Znamo, itekako znamo. Ni ta postignuća neće staviti točku na završetak rečenice; naše će želje ostati tekuće rečenice. Žedni smo, ali ne možemo pronaći potok, no naša žeđ dokazuje da potok negdje postoji. ”Priroda ništa ne čini uzalud” (237). ”Još malo pa smo stigli”; refren naših života. Ali već smo bili “tamo”. Što smo bliže, voda je bila sve više smeđa. Volimo ”kad bi barem” scenarije.
Hod s Elizabeth
Kad bih išao u šetnju s Elizabeth, rekao bih joj točno ono čega se boji i što ne želi znati: dijete njezine radosti previše je mršavo i krhko da bi preživjelo. Njezina medena nada je lažna, a ona samo napola ozbiljno želi živjeti tako da bi je slobodno progutao san. No neukrotiva žudnja koja ju tjera da se okruni nečim što je vladar njezine radosti nije uzalud.
Njezin ju je Bog tamo smjestio.
Ali ona biva izbačena s takvih visina sreće, držeći granu slomljenim krilima zbog grijeha. Pravda drži pušku uperenu u nju; njezin život i radost vise o niti koju održava Bog, bez kojeg je tražila sreću. Ona Mu nije odala počast, niti mu se zahvalila, pa tako ta “bogom oblikovana rupa u njezinu srcu”, zajedno s njezinom od Boga programiranom savješću, svjedoči milosrdno o njezinoj otuđenosti (Rimljanima 1,21; 2,15). Oboje osuđuju njezin ponos i predrasude i upućuju je, ako ima oči da vidi, na Gospodina slave, koji ju je stvorio.
”Kad bi bare” ne može obraniti od neizbježnog razočaranja i što je puno gore, života koji je nepomiren s Bogom. To može samo Krist koji je ”jednom trpio za grijehe, Pravednik za nepravednike, kao bi nas pomirio s Bogom”. (1. Petrova 3,18) Taj Krist, potpuni Bog i potpuni čovjek, svojim bezgrešnim životom i zamjenskom smrću i naknadnim uskrsnućem, primljen vjerom i pokajanjem i potvrđen živom poslušnošću, želi položiti svoju radost, natprirodnu radost, u vas. “Ovo sam vam rekao da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna”. (Ivan 15,11) Ovdje i nigdje drugdje, vaša radost može biti ispunjena. Jedno piće iz ovog bunara, kaže On i više nikada nećeš ožednjeti.
Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
