Je li uopće moguće ljutiti se zbog nečega što nije dobro, a pritom ne griješiti. Što Biblija kaže o tome?
„Srdite se, ali ne griješite!“ (Efežanima 4,26). Je li ovo uopće moguće?
Ne ako se zahtijeva savršena, bezgrešna ljutnja, budući da grijeh inficira sve što mislimo, govorimo i činimo.
Ali ne mislim da je Pavao imao savršenu, bezgrešnu srdžbu na umu kada je Efežanima citirao kralja Davida iz Psalma 4,4. Izgleda da Pavlova poanta nije da je svaka ljutnja koju kršćani osjećaju ukorijenjena u ponosnom, sebičnom tlu naše grešne prirode.
Postoji vrsta ljutnje koja dolazi iz naše obnovljene prirode, koju usmjerava Duh, čak i ako je neizbježno zaražena našim unutarnjim grijehom koji prolazi kroz neispravne filtere našeg uma i naših usta. A budući da nas Duh Sveti preko Davida i Pavla upućuje da se „srdimo“, to znači da nas neke stvari moraju učiniti pravedno ljutima.
Dakle, kako pravedni gnjev izgleda kod kršćanina?
Ljutiti se, a ne griješiti: Što je pravedna srdžba?
Prvo, postavimo pitanje: Što je to pravedna srdžba?
Pravedna srdžba znači biti ljut na ono na što je Bog ljut. I „pravedni gnjev“ je pravilan red riječi. Zato što Bog nije u osnovi ljut. On je u osnovi pravedan. Božji gnjev je nusprodukt njegove pravednosti.
Božja pravednost znači da je savršeno u pravu u svim njegovim putovima, svim njegovim mnogobrojnim savršenostima koje zajedno djeluju u savršenom omjeru, dosljednosti i skladu. Bog je sama definicija i standard dobrote (Marko 10,18). Ono što Bog kaže (Hebrejima 6,5) i ono što Bog čini (Mihej 6,8) je dobro, jer „sudovi su Gospodnji i istiniti i pravedni“ (Psalam 19,9) – savršeno predstavljaju njegovo sveobuhvatno savršenstvo.
Dakle, ono što Boga čini ljutitim jest izopačenje njegove dobrote; pretvaranje u loše onog što je učinio dobro. Bog ovu izopačenost naziva zlom. Zlo iskrivljuje i izobličuje Božju slavu, uništavajući ono što je najvrjednije, te oskvrnjujući ono što je najsvetije. Zlo truje i iskrivljuje stvarnost, što rezultira uništenjem radosti za svako stvorenje koje se odluči za izopačenost ispred Božje dobrote.
Božja pravednost zahtijeva njegov gnjev nad takvom destruktivnom izopačenosti i primjerenu pravdu nad onima koji čine takvo zlo.
Stoga, naša ljutnja je pravedna kada se ljutimo nad zlim koje oskvrnjuje Božju svetost i izopačuje njegovu dobrotu.
Što je grešna srdžba?
No ljude, koji su zli (Luka 11,13), ne karakterizira pravedna, već grešna ljutnja, koja često uključuje i nas kršćane. „Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje“ (Jakovljeva 1,20).
Ne moram puno govoriti o ovome. Znate dobro na što mislim. Skloni smo tome da se ljutimo više zbog našeg uvriježenog ponosa nego zbog Božje slave. Skloni smo tome da se ljutimo više zbog manjih neugodnosti nego teške nepravde. Često se samopravedno ljutimo kao stariji brat na izgubljenog brata (Luka 15,28), ili se sebično ljutimo kao Jona zbog usahle biljke dok ga nije bilo briga za dobrobit 120.000 ljudi (Jona 4,9-11).
PROČITAJTE: Je li ljutnja grijeh?
Ljutnja koja je ukorijenjena u našu grešnu prirodu dovodi do „svađa, zavisti, srdžbi, spletkarenja, ogovaranja, došaptavanja, oholosti, buna“ (2. Korinćanima 12,20). To stvara „neprijateljstva, svađe, ljubomore, srdžbe, spletkarenja, razdore, krivovjerja“ (Galaćanima5,20). Grešna srdžba je tako česta u nama da se redovito moramo podsjećati da moramo odlagati „gnjev, srdžbu, zloću“ (Kološanima 3,8) i da „svaki koji se bez razloga srdi na brata svojega, bit će podvrgnut sudu“ (Matej 5,22).
Sporost pravedne srdžbe koja je puna ljubavi
Pravedni gnjev ne izgleda niti se osjeća poput grešnog gnjeva, jer pobožnu pravednu ljutnju vodi i njome upravlja ljubav. Bog je pravedan, ali on je također ljubav (1. Ivanova 4,8). A ljubav je strpljiva (1. Korinćanima 13,4).
Zato se Bog više puta u Bibliji opisuje kao „milosrdan i milostiv, spor na gnjev, a bogat milosrđem i istinom“ (Izlazak 34,6; Brojevi 14,18; Nehemija 9,17; Psalam 86,15; 103,8; 145,8; Joel 2,13; Jona 4,2; Nahum 1,3).
Bog je spor na srdžbu, „ne želeći da tko propadne, nego da svi prispiju k pokajanju“ (2. Petrova 3,9). Bog će izvesti svoj pravedni sud nad krivcima koji se nisu pokajali (Izlazak 34,7), ali „on ne muči od srca“ (Tužaljke 3,33). I pokreće ga odmjerena, milostiva sporost koja je puna ljubavi.
Ako na djelu želite vidjeti ljutnju koja je vođena ljubavlju, pogledajte na Isusa.
Isus je znao da dolazi sudnji dan kada će doći na zemlju kao Kralj kraljeva i „gaziti [svoje neprijatelje u] vinsko gnječilo gnjeva i srdžbe Boga Svemogućega“ (Otkrivenje 19,15-16). No, davno prije suda, došao je donijeti spasenje svojim neprijateljima (Ivan 12,47; Rimljanima 5,8). A kad je došao spasiti, rijetko je izražavao ljutnju.
A oni koji hodaju najbliže Isusu također su obilježeni ovim izuzetnim strpljenjem prema grešnicima. Oni su također „brzi da slušaju, spori da govore, spori na srdžbu“ (Jakovljeva 1,19). I oni se ljute, ali poput Isusa, njihova ljutnja je začinjena žalošću (Marko 3,5). Povremeno prevrću stolove u hramu (Ivan 2,15-17), ali također plaču nad Jeruzalemom (Luka 13,34).
Kako se trebamo „srditi“?
Biti ljut i ne griješiti zahtijeva stalnu praksu razlučivanja (Hebrejima 5,14), jer je toliko naše ljutnje ukorijenjeno u našoj ponosnoj, sebičnoj grešnoj naravi. I ako pretrpimo ugnjetavanje grešne ljutite osobe, emocionalno može biti veoma teško razlučiti između grešne i pravedne srdžbe. No, budući da je to nešto na što nas Bog poziva, moramo ju potisnuti.
Dakle, kako pravedna srdžba kod kršćanina izgleda?
1. Pravedni gnjev se probuđuje zlom koje skrnavi Božju svetost i izopačuje njegovu dobrotu. Sve više postajemo „zlostavljani od onih bezakonika razvratnim življenjem“, i nalazimo da nas njihova „bezakonička djela“ muče (2. Petrova 2,7-8). Sve više nam je stalo do Božjeg ugleda nego našeg vlastitog. Ako nam ovog nedostaje, moramo se usredotočiti na pokajanje, molitvu, post i biblijsko proučavanje.
2. Pravedna srdžba prvo vidi brvno u svom oku (Matej 7,5). Naša vlastita izopačenost Božje dobrote nas ponizuje, žalosti i ljuti, te se kajemo prije nego što ukažemo na grijeh nekome drugome.
3. Pravednu ljutnju zlo ožalošćuje, a ne samo ljuti. Isus je prevrnuo stolove u hramu, ali bio je duboko ožalošćen zbog grijeha koji ga je na to prisilio (Matej 23,37). Ljutnja bez suza zbog zla često je dokaz nedostatka ljubavi u nama.
4. Pravednim gnjevom upravlja Božja ljubav i stoga je spora na izražavanju, dozvoljavajući da se prvo pokaže otkupiteljsko djelo ljubavi ako je ikako moguće. Zaista želimo da milosrđe likuje nad sudom drugih (Jakovljeva 2,13), prisjećajući se Isusove milosti prema nama i da je prvo došao noseći križ prije nego što dođe noseći mač.
5. Pravedni gnjev djeluje brzo kada je potrebno. Neki oblici zla zahtijevaju od nas da brzo govorimo i brzo djelujemo. Pokolj nerođene djece, rasizam i ekonomska nepravda, zlostavljanje (emocionalno, fizičko, seksualno), trgovina seksualnim robljem, ljudsko ropstvo, preljub, izbjeglištvo, progonstvo i druga slična zlodjela pozivaju na hitno, neposredno izbavljenje (Izreke 24,11).
Nikada nećemo biti savršeno ljuti u ovom dobu. Ali možemo rasti u milosti pravednog gnjeva. Bog želi to. To je dio toga da se suobličavamo liku Krista (Rimljanima 8,29).
Isus je rekao: „Ako me ljubite, zapovijedi moje održite“ (Ivan 14,15). A jedna od njegovih zapovijedi iz Pisma glasi: „Srdite se, ali ne griješite!“
Izvor: DesiringGod.org
