Mnogi ljudi zaključuju da je donošenje suda o bilo kome pogrešno (osobito ako ono dolazi od kršćana) zato što Biblija kaže: “Ne sudite!” (Matej 7,1).
Živimo u svijetu koje (navodno) ubrzano teži promicanju ideje o toleranciji, dok prema kršćanskim apsolutima svijet zapravo postaje netolerantan. Bilo da to uključuje religiju, ponašanje ili ljudsku seksualnost, postoji rastuća antikršćanska nastrojenost u Americi i ostalim zapadnim zemljama. Uvjerljivo, u tu “toleranciju” ugrađen je koncept da istinu određuje svaki pojedinac, a ne Bog. Ovo je mnoge ljude dovelo do zaključka da je suditi nekome pogrešno (osobito ako ono dolazi od kršćana) zato što Biblija kaže: “Ne sudite!” (Matej 7,1). Zanimljivo, oni koji odbacuju ideju Boga odnosno vjerodostojnost Biblije često nastoje koristiti Božju Riječ (npr. citiraju stihove izvađene iz konteksta) da bi opravdali svoje postupke kad im se predoči evanđelje i stanje grešnika ukoliko ga odbiju.
Autoritet nad sudom
Pismo je vrlo jasno u tome da postoji jedan vrhovni Sudac sviju – Gospodin Bog – i da samo On ima autoritet odrediti ispravne i pogrešne motive i ponašanja.
Mnogi starozavjetni stihovi potvrđuju istinu o Bogu kao Sucu:
“Bog je pravedan sudac, Bog, koji uvijek revnuje.” (Psalam 7,11)
“Po pravdi će suditi svijetu, kako je pravo izreći će osudu narodima.” (Psalam 9,8)
“Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudac!” (Psalam 50,6)
“Jer je Gospod naš sudac, Gospod je nas gospodar, Gospod je naš kralj, On je, koji nas spasava.” (Izaija 33,22)
Stari zavjet je prepun stihova koji dokazuju Boga kao krajnjeg Suca. Kada čitamo Novi zavjet otkrivamo da ja Otac vlast i sud predao Sinu. Isus je govorio o ovoj vlasti prije nego je uzašao na nebo nakon uskrsnuća (Matej 28,18).
“I ne sudi Otac nikome; nego sav sud dade Sinu” (Ivan 5,22)
“Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan.” (Ivan 12,46-48)
“jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.” (Djela 17,31)
Kao što ovi i mnogi drugi stihovi pokazuju, Biblija je vrlo jasna da će Isus jednog dana pravedno suditi cijelo čovječanstvo na temelju osobne vjere svakog pojedinca – vjere u Sina Božjega – ili Njegovom odbacivanju. Za svijet pun ljudi koji vjeruju u moralni relativizam – kao i za mnoge kršćane koji ispovijedaju vjeru i prakticiraju moralnost u pokušaju da zarade pravednost – onaj dan biti će ispunjen strahom i drhtavicom. Sudac cijelog svijeta ustanovio je sud o spasenju, kojeg je ponovio apostol Pavao u Djelima 4,12: “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” Neće biti vremena raspravljati je li sud ispravan ili nije jer je krajnji Sudac objavio Njegovu pravdu kroz Sina.
Razmotrimo kako se stav o suđenju odnosi na vjernike i nevjernike. Metode su drugačije kada se bavimo ovim dvjema skupinama, ali cilj je pomirenje. Nevjernici trebaju upoznati Krista i pomiriti se s Njim, a vjernici trebaju rasti u Kristu i pomiriti se međusobno.
Kako se sud odnosi na nevjernike
Kada kršćanin s ljubavlju i milosti nevjernicima predstavlja evanđelje, sud je u vezi njihovog odnosa prema Bogu. Biblija jasno izjavljuje da su svi ljudi grešnici, lišeni slave Božje, te im je potrebno otkupljenje od njihovih grijeha (Rimljanima 3,23). Ovaj sud nije donesen mišljenjem kršćanina koji svjedoči evanđelje, već onim što Biblija jasno izjavljuje.
Tvrdnja da kršćani ne bi trebali suditi često se odnosi na pitanja poput abortusa, preljuba, homoseksualno ponašanje i istospolni brak. Na primjer, kada kršćanin kaže da je homoseksualno ponašanje grijeh i da je istospolni brak nešto pogrešno, često se susreće sa prigovorima poput ovih:
- “Tko si ti da sudiš dvoje ljudi koji se vole?”
- “Što ti misliš, tko si ti da nekome govoriš koga smije ili ne smije voljeti? Ti si isto grešnik!”
- “Nečiji privatni život tebe se ne tiče. Nemaš pravo suditi.”
Neki ljudi će čak citirati Mateja 7,1, gdje je tijekom Propovijedi na Gori, Krist rekao: “Ne sudite da ne budete suđeni!” Naravno, kada citiraju ovaj stih vezano za takvu situaciju, uzimaju ga iz konteksta kako bi podržali svoje pogrešne tvrdnje. Kada uzmemo u obzir koncept suđenja, osobito vezano za Propovijed na Gori, Krist nam govori da budemo uviđavni, a ne osuđujući.
Postoje značajni logični problemi sa tvrdnjom da vjernici ne bi trebali suditi. Prvi postaje evidentan kada pročitamo kontekst Mateja 7,1.
“Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova! ” (Matej 7,1-5)
Ovdje Krist upozorava vjernike da ne sude na licemjeran ili osuđujući način. Takva vrsta suda obično je često povezana s farizejima za vrijeme Isusove službe. Mnogi ljudi koji citiraju “Ne sudite!” iz Mateja 7,1 ne primjećuju zapovijed o sudu u Mateju 7,5 gdje kaže: “onda ćeš dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova”. Poanta koju ovdje Isus naglašava je da prije nego sudimo drugima, prvo sudimo sebi. (Također, primijetite rasuđivanje i sud u Mateju 7,15-16; 20). U širem kontekstu, Isus govori vjernicima da razlučuju kada su u pitanju lažna učenja i lažni proroci, jer oni “izgledaju” kao kršćani, ali njihov cilj je voditi zalutalo stado (Matej 7,15-20; Luka 6,43-45).
Kao kršćani, trebali bismo živjeti pobožne živote kako bi se prvo mogli usredotočiti na naše vlastito pokajanje za grijehe. Posvećenje je proces cijeloga života u kojem se svakog dana preobražavamo u sliku Krista. Bez toga nemamo u čemu pomagati drugoj braći i sestrama. Ono što Krist u Mateju 7 uči svoje vjernike je da, ako se mi sami osobno ne kajemo za naše grijehe, nemamo pravo drugima govoriti koliko je njihovo ponašanje grešno. Isto tako, Biblija nam govori da propovijedamo evanđelje – a dio evanđeoske poruke je da su ljudi grešnici i potrebno im je spasenje.
Kako se suđenje odnosi na druge vjernike
Od kršćana često čujemo tvrdnje da mi ne bismo trebali donositi sudove o drugim vjernicima, osobito ako se ono odnosi na njihova pogrešna učenja o Postanku. I ovdje, stih iz Mateja 7,1 koristi se kao opravdanje za ovu vrstu stajališta. Dakle, služba Answers in Genesis priznaje da postoje mnogi kršćanski pastori i vođe koji imaju iskrenu ljubav za Gospodina Isusa Krista. Ti ljudi su mnoge doveli Kristu, marljivo radili sa mnogo upornosti za kraljevstvo Božje, i služili povrijeđenima i bolesnima – sve samo zato što su bili promijenjeni dovršenim djelom Krista na križu i Njegovim uskrsnućem od mrtvih. No ipak, kao i ostatak nas, oni su grešni i mogu upasti u zabludu, čak i po pitanju porijekla.
Pismo pruža mnoge primjere kako Božji ljudi mogu biti u krivu, gledajući unazad do (i prije) kraljeva Izraela i Jude. Od 39 vladara Izraela i Jude nakon doba Salomona, samo osam njih (1. Kraljevima 1-2, svi iz Jude) pokušali su promijeniti zlo koje su njihovi prethodnici uveli u kraljevstvo. Samo osam njih je uvidjelo nemoralnost oko sebe i pokušalo u vezi toga nešto učiniti. Ipak, ovi pobožni kraljevi također su imali neuspjehe. Ovih osam kraljeva okaljalo je njihovu povijest jer nisu uspjeli srušiti uzvišice (1. Kraljevima 15,11; 14; 22,43; 2. Kraljevima 12,2-3, 14,3-4; 15,3-4; 34-35). Prilikom ulaska u Kanaan, Izraelcima je zapovjeđeno da unište sve, uključujući poganska mjesta bogoštovlja na visokim gorama. Umjesto da su ih uništili, Izraelci su od njih načinili dodatna središta štovanja, suprotno od onog što im je Bog zapovjedio. Čak su i najpobožniji ljudi skloni upasti u zabludu.
Srž poruke Answers in Genesis jedna je od obrane biblijskog autoriteta i naviještanja evanđelja, koje donosi kontroverze kada je riječ o temi suđenja. Na primjer, pored toga što se bavi pitanjima sa biblijske perspektive koje smo iznad spomenuli, Answers in Genesis ističe da postoje mnogi kršćani (uključujući kršćanske vođe) koji Pismu dodaju milijune godina, evoluciju, ili jedno i drugo. Mi razotkrivamo ovaj kompromis, ne da bismo donosili oštre sudove o osobi ili nečijem duhovnom hodu, već da bismo ukazali na nedosljednost nekog kršćanskog vođe (kao što svi možemo biti) u odnosu na Postanak – i na negativne implikacije koje ono može imati na ostatak Pisma.
Dakle, služba AiG posvećena je zagovaranju autoriteta Biblije i davanju odgovora kako bismo ukazali da takve kompromisne pozicije zapravo potkopavaju Božju Riječ i njezin autoritet. Kada AiG to čini, često nam govore da nam nedostaje ljubavi i da ne bismo trebali suditi drugima time što ističemo pogreške u njihovim učenjima vezano za Postanak.
Neki se ljudi uvrijede i kažu da bismo se, kao vjernici, trebali usredotočiti na ljubav prema drugima, a ne činiti razdor. Međutim, upravo činimo razdor ako ne ispravljamo zabludu. Radimo li na “jedinstvu vjere” (Efežanima 4,13), ili ugrožavamo Božju Riječ time što dopuštamo svjetsku “mudrost”? Zapamtite, kao vjernici, svi smo dio “jedne vjere” (Efežanima 4,5). Naš temelj moramo izgraditi na istini Božje Riječi, a ne našim vlastitim filozofijama, te moramo dozvoliti Bogu da bude autoritet nad našim životom. Ispravan temelj će nam pomoći poznavati razliku između istine i laži, kao i između nečeg ispravnog i pogrešnog. Pavao je objasnio potrebu za istinom i razdornu prirodu laži u sljedećem odlomku:
“da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi.” (Efežanima 4,14-16).
Ljubimo li ako dozvolimo drugoj braći da ostanu u zabludi, i čak prevare i druge? Naravno da ne. Ljubiti druge zahtijeva da ih milostivo ispravljamo kada upadnu u zabludu (Matej 18; 1. Korinćanima 1,11; Galaćanima 6,1). Nije nužno da oni koji griješe znaju da su u zabludi; moguće je da su zavedeni ili u neznanju. Prema tome, blago i pažljivo ispravljamo nečiju zabludu u pogledu učenja, bez obzira na situaciju. Uostalom, ovo je jedna od odgovornosti crkve: poučavati zdravu nauku i ispravljati pogrešno učenje (2. Timoteju 2,25; 3,16; Titu 2,1). Na primjer, moramo se koristiti rasuđivanjem (suđenjem između ispravnog i pogrešnog) ako želimo biti poslušni stihovima poput 1. Korinćanima 5,11-13; 6,4; 2. Solunjanima 3,6; 1. Timoteju 6,20; i Titu 3,9, kao samo nekim od stihova.
Međutim, moramo biti oprezni u ovom pristupu, jer smo svi pogrešiva ljudska bića koja mogu donositi pogrešne sudove. Trebali bismo saznati cijelu priču, a ne temeljiti naš sud na vanjštini. Isus je izjavio: “Ne sudite po vanjštini, nego sudite sudom pravednim!” (Ivan 7,24). Zapazite Gospodinovu zapovijed kako suditi. No, prije nego sudimo, moramo se uvjeriti da sudimo pravedno po Božjoj Riječi, a ne oslanjajući se na naše vlastito mišljenje. Ponekad moraju biti doneseni teški sudovi, budući da nije sve “crno-bijelo”, što je razlog zašto je toliko važno poznavati i primjenjivati istinu iz Pisma.
Kada se raspravlja o takvim teškim pitanjima, također je za kršćanina važno objasniti zašto zauzima takav stav. Na primjer, na pitanje o istospolnim brakovima, možemo objasniti da kršćani trebaju graditi svoje mišljenje na Bibliji, i stoga trebamo pristupiti Božjoj Riječi da bismo vidjeli kako nas jasno upućuje. Zatim, koristimo Njegovu Riječ kako bismo donijeli sud o tom pitanju. Također, možemo objasniti da ukoliko osoba ne vjeruje da je Božja Riječ temelj njezinog svjetonazora, tada možemo razumjeti zašto se s tim ne slaže. Dakle, imamo dvije različite polazne točke (odnosno temelje), i time dva različita svjetonazora koja se sukobljavaju, i stoga sude jedno drugome. No, u svakom slučaju, moramo naglasiti da svaki grijeh može biti oprošten u Kristovom djelu na križu.
Realno, ljudi sude jedni drugima cijelo vrijeme. Znači, ako netko počini ubojstvo, treba li kršćanin gledati na tu situaciju i reći: “To je pogrešno jer Božja Riječ kaže da ne ubijamo”, ili treba reći: “Nije na meni da sudim”? A što ako vam netko nešto ukrade? Biste li rekli: “To je pogrešno jer Božja Riječ kaže da ne krademo”, ili biste rekli: “Nije na meni da sudim”? Nadalje, kada nam netko kaže da trebamo prestati suditi drugima, oni su upravo presudili nama. Znači, oni su krivi za ono što nama govore da ne činimo.
Svaki dan donosimo sudove o raznim učenjima i stajalištima, uključujući i našim vlastitim. Biblijski stav o donošenju sudova odnosi se na svaku situaciju u kojoj osoba otvoreno griješi protiv Boga i Njegove Riječi – bilo da osoba živi u grijehu, kao što je preljub ili homoseksualno ponašanje, ili čini kompromis sa Božjom Riječi i uzrokuje da drugi posrnu i sumnjaju u Njegovu Riječ. Mi sudimo čak i ponašanju naše djece jer im pomažemo da uvide njihovo grešno stanje pred Bogom, te ih upućujemo na evanđelje, kako bi se mogli spasiti i rasti u poslušnosti Bogu i Njegovoj Riječi.
Poanta je u tome da donosimo pravedne sudove kako bismo mogli uputiti ljude na evanđelje. Božja Riječ nam daje jasan standard da ga poštujemo, a Duh Sveti nas vodi u tome što je ispravno, pogrešno, istinito i lažno. Kako bismo sudili pravedno, trebali bismo nastojati živjeti pravedno i dozvoliti Božjoj Riječi da bude naš temelj u svakom području našeg mišljenja.
Zaključak: Biblijska perspektiva riječi “Ne sudite”
Oni ljudi koji pozivaju na toleranciju, i izvan konteksta citiraju “Ne sudite” ne koriste ispravno razmišljanje. Njihov poziv na toleranciju je nemoguć, jer smo kao kršćani, pozvani suditi pravedno, a prosuđivanje između dobra i zla je nešto što činimo svaki dan – i to treba biti dio biblijskog rasuđivanja u razmišljanju svakog vjernika. No, Božja Riječ je ta koja sudi o moralnosti i istini, a ne naša vlastita mišljenja ili teorije.
Koja je svrha suđenja o zabludama na biblijski način? Crkva treba biti građena na temelju Krista i autoritetu Njegove Riječi (Efežanima 2,20) – a to znači da vjernici trebaju redovno ispitivati njihove vlastite živote, i također u ljubavi izazivati kršćane, braću i sestre, koji su u zabludi ili čine grijeh. Da bi to činili, vjernici moraju biti čvrsti u Kristu, ali također moraju biti ponizni, puni ljubavi i blagi. Ohrabrujemo vas da imate ove stvari na umu dok svakodnevno nastojite održavati jedinstvo u istini Krista (Ivan 17,20-26).
Autori: Ken Ham i Jeremy Ham; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Answers In Genesis
