Danijela je 30 godina tražila svog očuha s kojim je bila jako povezana. Imala je jednu sliku i uspomenu, a nakon dugo vremena ga je ugledala ispred kuće.
Danijela Đaljinski iz Novog Kneževca u Srbiji nikad ne zaboravlja jednu scenu iz djetinjstva. Očuh Stevan naučio ju je voziti bicikl ispred kuće. Međutim, tada mala i nespretna, pala je kada je shvatila da je Stevan ne drži, a onda su se zagrlili i zajedno plakali.
Malo tko može zaboraviti takvu ljubav i suosjećanje, a kada su se Danijelina majka i Stevan rastali, nažalost, i ona se morala rastati od svog “anđela čuvara” uvjerena da ga više nikada neće vidjeti.
Ipak, Danijela ni 30 godina kasnije ne se prisjećati očuhovog toplog osmjeha, zagrljaja i sigurnosti koju joj je pružao, a kako kaže za Telegraf.rs, počela ga je neumorno tražiti, ne znajući u kojem je dijelu svijeta i želi li je čuti.
Uvijek se dobro ponašao prema meni
– Moja majka i Stevan živjeli su zajedno 6 godina. Kad su počeli živjeti zajedno, imala sam 2 godine. Uvijek se dobro ponašao prema meni i za njega me vežu lijepa sjećanja. Sjećam se kad me učio voziti bicikl, pazio je da ne padnem i kad je mislio da mogu sam, pustio me, napravio sam dva kruga, ali kad sam vidio da nije držeći me odmah sam pala, plakao je tada zajedno sa mnom. Nakon nekog vremena od njihovog rastanka, došao je da me vidi, igrala sam se ispred zgrade s djecom, kada je čučnuo ispred mene i rekao: „Daco, došao sam te vidjeti, mogu li te zagrliti? Stvari o njemu su mi ostale u sjećanju i odlučila sam ga potražiti. Tražim ga 30 godina – kaže Danijela.
Danijela je probala sve, od emisije “Sve za ljubav” do raznih grupa na društvenim mrežama. Ipak, jednog dana čekanje se isplatilo. U komentarima ispod njezine objave u kojoj je opisala svoju situaciju pojavio se Facebook profil Stevana Molnara, a ona je odmah znala da se radi o istom čovjeku koji je s njom dijelio suze i smijeh.
– Odmah prvog dana objava je imala ogroman broj komentara i stavili su sliku čovjeka za kojeg su mislili da je on. Čim sam otvorila sliku znala sam da je jer je slika iz vojske iz mojih mlađih dana tako da nije bilo sumnje. Ove godine je promijenio profilnu sliku, a ja sam ga prestala tražiti na Facebooku jer sam to radila godinama i nije bilo rezultata. Odmah sam poslala zahtjev za prijateljstvo i u poruci naša zajednička slika s mog rođendana, poruka nije pročitana tri dana – kaže Danijela.
Poziv koji je sve promijenio
Četvrti dan stigao je željno iščekivani odgovor. Splet emocija, sreće, uzbuđenja… Uslijedio je prvi poziv, a potom i razgovor o kojem je maštala više od tri desetljeća.
– Stigla mi je poruka sljedećeg sadržaja: “Zdravo Danijela, odnosno Daco kako smo te zvali mama, baka i ja”. Srce mi je htjelo iskočiti od sreće, nisam mogla vjerovati da je to stvarno on, da sam ga konačno pronašla. Odmah me je nazvao video pozivom i rekao: “Je li moguće, Daco, da smo se upoznali?”
Počeo je plakati, rekla sam mu da ne smije plakati jer je to razlog za sreću, ali kad je rekao jednu rečenicu i meni su krenule suze. Pitao sam ga gdje živi, koliko djece ima… Odgovorio mi je da živi u Francuskoj i ima ukupno petero djece.
Pošto sam na slikama vidjela četvero djece, opet sam ga pitala: “četvero ili petero?” Odgovorio je: četiri u Francuskoj, a ti u Srbiji, jer sam te uvijek smatrao svojim djetetom i ostala si mi u srcu.” Ne mogu opisati kako sam se osjećala u tom trenutku, bila sam jako sretna, a ujedno nisam mogla vjerovati da se ovo stvarno događa – kaže uzbuđena Danijela.
Međutim, kada je saznala da je Stevan trenutno samo 30 kilometara od nje, znala je da je to sudbina. Nedugo zatim ponovno su se sreli, a onda je i ona upoznala obitelj koju je stekao dok su bili razdvojeni.
Čekao ju je ispred kuće
– Čekao me ispred kuće. Kad sam došla, čvrsto smo se zagrlili i taj se osjećaj ne može opisati, to može razumjeti samo onaj tko je to osjetio. Uspjela sam samo reći: “jesmo li ovo stvarno mi?” Sačekala me i njegova supruga koja je izuzetno ljubazna i ugodna osoba, jako su me lijepo dočekali. Proveli smo lijep dan zajedno, ispričali smo se za sve što nismo napravili u proteklih 30 godina, a svašta je bilo s njim i sa mnom. Vrijeme je brzo proletjelo, a kasnije su posjetili i moju majku – kaže Danijela.
Sutradan je Stevan posjetio i Danijelin rodni grad, šetao i prisjećao se svih lijepih uspomena koje nosi u srcu, a samo nekoliko dana kasnije Daniela je stigla u svoj novi dom – Francusku. Tada je doživjela scenu koja ju je vratila u djetinjstvo.
– Jedne večeri prije spavanja došao je u moju sobu donijeti mi kolač, poljubio me u glavu i poželio mi laku noć, možda su to male stvari za nekoga tko je živio s ocem, ali za mene je nešto veliko. nešto što donosi radost. Bio mi je očuh, ali mi je puno više od vlastitog oca koji me ostavio kad sam bila beba. Stevana je majka ostavila u napuštenoj štali dok je bio beba, a nakon toga su ga usvojili Subotičani, ali nikada nije izgubio dušu i samilost – objašnjava Danijela.
Danijela i Stevan sada su sigurni da se više nikada neće izgubiti. Ljubomorno čuvaju svoju sreću i čuju se svaki dan. Kako tvrdi, sada je sigurna da su čuda moguća, samo je potrebno vjerovati u njih.
– Došli smo do istog zaključka – da nam od sada srca kucaju mirnije, ali i radosnije. Borba je trajala do uspjeha, nisam odustajala i evo nas danas, zajedno – zaključila je.
