Svijet u kojem živimo je u neredu. Ali postoji barem 4 razloga zašto kršćani mogu biti mirni u ovom ludom svijetu.
Svi se možemo složiti da je 2022. bila luda, zar ne? Ali do sada, stvari se nisu previše popravile …. Zapravo, čini mi se da iz godine u godinu naše društvo postaje sve gore. Puno je licemjerja, nedosljednosti, korupcije, kontroverzi, podjela, gorčine, mržnje i očaja.
Suština je da svi znamo da smo u neredu i da nam je teško to shvatiti. A teško je čak i razgovarati o tim stvarima i podijeliti svoje stavove i zabrinutost bez zatezanja odnosa, riskiranja naše reputacije ili možda čak i ugrožavanja naših sredstava za život.
Za kršćanina bi trebao postojati sveprisutan osjećaj blagostanja i mira, bez obzira što se događa u našem svijetu. Evo četiri razloga zašto kršćani mogu biti mirni čak i kada se čini da se naš svijet raspada.
1. Bog je suveren
Bog će uvijek suvereno vladati nad kaosom našeg svijeta.
Bog piše priču, čak i priču o svjetskim vođama (Mude izreke 21, 1; Daniel 2, 21; Rimljanima 13, 1). Božja suverenost neće uvijek imati smisla za nas, ali istina o Božjoj suverenosti treba nas podsjetiti da svijet nikada neće izmaknuti Božjoj kontroli.
2. Već znamo kako priča završava
Imamo vječni život zbog onoga što je Krist učinio za nas. Idemo prema nebeskoj domovini.
Bog je osmislio kraj i ono između. Kraj su ljudi iz svakog plemena, jezika i nacije okupljeni oko prijestolja, štujući Ga jer su otkupljeni Kristovom krvlju (Otkrivenje 5, 9-10).
Bez obzira što se događa ovaj dan, što se odvija u vijestima, kraj je već jasan: Bog otkupljuje za sebe narod od svih naroda.
3. Bog nas poziva da hodamo u Njegovu miru
Usred svake loše vijesti koju čujemo, Isus kaže: “Mir vam ostavljam; mir vam svoj dajem. Ne dajem vam kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.” (Ivan 14, 27)
Mir – ta suštinska, nedostižna, univerzalna potreba čovječanstva – vraćen nam je u Isusu. Božji mir je prije svega mir s Njim. To je mir koji je temelj mira u svakom drugom području.
Bog nas poziva da hodamo u Njegovom miru, a ne da dodajemo svoje glasove svjetskom kaosu. To ne znači da današnjem društvu ne bismo trebali govoriti istinu. Treba odvojiti vremena i za to, ali naš ton, motivacija i srce trebaju biti potpuno suprotni ovom svijetu.
Njime [jezikom] blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! (Jakovljeva 3, 9-10)
Kršćani ne mogu biti ljudi koji proklinju tamu, nego oni koji pale svijeću. Protiv tame se ne borimo tamom. Moramo biti ljudi koji veličaju Boga i govore hvalevrijedne stvari.
PROČITAJTE: Što znači biti “sol zemlje”?
Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama! (Filipljanima 4, 8-9)
Tama našeg vremena uzrokuje da naše svjetlo još jače sja. Umjesto mržnje, pokazujmo ljubav. Umjesto da pojačavamo zloću, živimo s čistoćom. Živimo, dišimo i djelujmo kao oni iz nekog drugog kraljevstva.
4. Vjerujemo Bogu koji otkupljuje najgora srca
Služimo Bogu koji mijenja stvari. Njegova sila uskrsnuća živi i prebiva u nama. Naša nada ne poznaje granice, jer počiva u bezgraničnom Bogu.
Pavao je napisao pola Novog zavjeta i činio je gore stvari od gotovo bilo koga u današnjem svijetu. I Bog ga je otkupio. To je Bog kojem služimo. Tijekom ljudske povijesti, Bog je radio u korist svog naroda čija su srca bila njegova. Učinio je silna čuda. Promijenio je narode. Sagradio je svoju Crkvu i vrata paklena je nisu, niti će ikada nadvladati.
Molimo Boga da nas upotrijebi za širenje Kraljevstva i vodi nas ka izgubljenima. U ovom ludu svijetu, neka nam pomogne da budemo svjetlo svijetu i sol zemlje.
Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu. (Filipljanima 2, 14-15)
