Heroj, stočarka i radnica – sedamdesetogodišnja Branka Kojić nije mogla ni zamisliti da će nakon dugogodišnjeg života u gradu, ostatak života provesti sama u pustom planinskom selu, u selu Adrovići.
Naime, Branka Kojić, koja ima 70 godina, postala je jedina stanovnica sela Adrovići kod Višegrada u Bosni i Hercegovini. Nakon suprugove smrti, odlučila je više se ne vraćati u grad te je ostala sama na selu već 9 godina.
Jedini prijatelji koje ima su životinje – sedam krava i 20 ovaca. Kako kaže, ništa joj ne mogu ni siječanjske mećave ni ljetne vrućine.
Branka provodi svoj samački život radeći i brinući se o životinjama, stvarajući uzorno seosko domaćinstvo.
“Nakon dugogodišnjeg života u gradu i blizine tvornice, životni putevi su me doveli natrag u moj rodni kraj, selo Adroviće kod Višegrada. Zamijenila sam udoban život u gradu trgovinom namirnicama, uzgojem krava i ovaca, a nisam se ni bavila poljoprivredom. To i nije čudno jer je hrana potrebno proizvesti”, priča Branka Kojić, čiji dan počinje u pet sati ujutro, kada se probudi i popije prvu kavu, piše Blic.
Baka Branka je ostala sama u planini
Sa suprugom je gotovo desetljeće živjela u kući u Adrovićima, uzgajajući do stotinu ovaca i nekoliko krava. Kada je on umro, Branka je ostala sama u planini i suočila se s raznim izazovima i ljepotama koje taj život nosi.
“Brzo smo se prilagodili seoskom životu, ali najteže nam je palo što nismo imali struju. Snalazili smo se uz pomoć agregata i plinskih lampi. Ipak, nikome se nismo žalili, živjeli smo od vlastitog rada i zarade i bilo je lijepo”, prisjeća se Kojićeva.
Nakon suprugove smrti, ljudi su pokušavali nagovoriti Branku da proda sve i ode u grad, ali ona nije htjela ni čuti za to. Samostalno se brine o svojih sedam krava i dvadeset ovaca, koje su za nju ponos i bogatstvo.
Radni dan joj počinje u 5:00 sati
“Moj radni dan počinje u pet sati. Prvo nahranim mačke, dva psa i kokoši, a zatim idem u štalu. Očistim krave, pomuzem ih, koristim muzilicu i nahranim ih sijenom. Kasnije, kad vremenski uvjeti dopuste, pustim ih na pašu”, kaže Branka opisujući svoj svakodnevni ritam.
Ona živi od prodaje mlijeka, koje svaki drugi dan dostavlja mjesnom mekaru, prodajući otprilike stotinjak litara mlijeka. Cijenom je zadovoljna. Prodala je jedno tele i jedno janje, što joj je bilo dovoljno.
“Posao na selu nije lak, ali ga treba voljeti i raditi. Imam i strojeve za košenje snijega i drugu mehanizaciju, ali sam sama, moram sve sama obaviti. Osim stočarstva, uzgajam vlastito povrće – krompir, mahune, luk, kupus, paradajz, krastavce… i od tih proizvoda pravim zimnicu”, priča Branka s oduševljenjem.
Branka, vitalna žena s bistrom pameti i vrijednim rukama, kaže da je zaboravila kada je posljednji put bila kod liječnika. Tvrdi da je tajna zdravog života u zdravoj hrani koju sama proizvodi na skromnom polju.
Ne uzima nikakve lijekove
“Ne uzimam nikakve lijekove. Nikada nisam imala ni gripu. Hranim se zaista zdravo, kupujem samo najnužnije namirnice. Mlijeko, sir, vrhnje, meso i povrće koje nije tretirano kemikalijama, šumske plodove, čajeve – ima li išta zdravije?”, ponosno se izjavljuje Branka.
Životinje su njezini jedini prijatelji u selu, a imala je i susrete s medvjedima i vukovima, ali ju nisu dirali jer, kako kaže, svatko ide svojim putem u planini. Međutim, jedina stvar koja je muči je usamljenost. Živi sama u napuštenom selu koje je nekada bilo puno života. Do najbližeg susjeda treba joj sat i pol hoda. Djeca i rodbina iz grada dolaze je posjetiti, ali to je samo kratkotrajno.
“Navikla sam se na to, što mogu. Noću slušam zavijanje vukova i zvuk grmljavine, ali tijekom dana, posebno u proljeće i ljeto, uživam radeći u ovoj Božjoj blagodati”, kaže Branka.
“Dok mi zdravlje dozvoljava, živjet ću u ovoj planini sa svojim životinjama. Ne bih mijenjala ovaj život za život u gradu. Ovdje sam samostalan gospodar i živim svojim deset prstima. Imam sve što imaju i oni u gradu. Sada imam struju, televiziju i telefon, svoju kupaonicu i udobnu kuću”, zaključuje starica.
Njezin recept za dug život je jednostavan – umjereno raditi, umjereno jesti zdravu hranu, ne opterećivati se problemima, voljeti domaće životinje kao što one vole nas i uskladiti svoj ritam s ritmom prirode.