Bilješka urednika: U dobi od 12 godina, nepoznata bolest je vezala Martina Pistoriusa za invalidska kolica te je bio nesposoban govoriti. Proveo je godine u institucijama – u nemogućnosti da fizički ili verbalno komunicira, iako je njegov mozak bio u potpunosti netaknut.
Nakon više od 10 godina u vegetativnom stanju, Martin se vratio u život, kada je naučio komunicirati koristeći računalnu tehnologiju. Martin je autor New York Timesovog bestselera Dječak duh: Čudesan bijeg dječaka s pogrešnom dijagnozom zarobljenog u vlastitom tijelu.
Za razliku od ljudi oko mene, Bog je znao da postojim.
On je uvijek bio sa mnom.
Bilo mi je 12 godina kada sam jednog dana došao kući iz škole žaleći se na grlobolju. U roku od 15 mjeseci bio sam u kolicima, nijem i uopće nisam reagirao. Mojim roditeljima je rečeno da imam jako oštećen mozak i da ću vjerojatno umrijeti.
Liječnici su radili test za testom, ali nisu mogli uspostaviti konačnu dijagnozu. Sve što su mogli reći je da patim od degenerativnog neurološkog poremećaja. Izgubljen u svom tamnom, nevidljivom svijetu, bio sam budan, ali nisam reagirao, nesvjesan svega oko sebe. Mojim roditeljima je rečeno da me stave u ustanovu u kojoj će me smrt uskoro potražiti.
Ali nije. Jednoga dana, otprilike četiri godine nakon što sam se prvi put osjetio bolesnim, počeo sam se vraćati u život. S početka, bili su to ‘bljesci’: trenutci svijesti koji su me napuštali nedugo nakon što bi se pojavili. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam posve sam u sredini mora ljudi: pokopan u svome tijelu, jer moji udovi nisu reagirali i bili su spastični, a moj glas je bio nijem. Nisam nikome mogao dati znak ili zvuk da sam se vratio u život.
Jeste li ikada gledali one filmove u kojima se netko probudi kao duh i ne zna da je mrtav? Tako je bilo, kada sam shvatio da ljudi gledaju kroz i oko mene. Koliko god sam pokušavao preklinjati i moliti, vikati i vrištati, nisam mogao učiniti da me primijete. Bio sam zarobljen u svome tijelu: dječak duh.
Bio sam posve sam, dok Bog nije došao u moj život. Budeći se jednu noć, osjećao sam se kao da napuštam svoje tijelo. Plutajući prema gore, nekako sam osjećao da više ne dišem. Ali isto tako sam znao da nisam jedini: anđeli su me tješili i vodili. Želio sam napustiti svoj život da bih bio s njima. Nisam imao zašto živjeti, nisam imao razloga nastaviti svoje putovanje na zemlji. Ali sam također znao da ne mogu s njima. Nisam mogao ostaviti obitelj koja me voljela i koja se već raspadala zbog moje bolesti. Morao sam ostati.
Sljedećeg trenutka, dah je ispunio moja pluća.
U dobi od 19 godina, bio sam potpuno svjestan i znao sam da je Bog sa mnom dok se moj um polako obnavljao. Iako sam odrastao u kršćanskom domu, rijetko smo išli na službe i nikada nisam naučio crkvene formalnosti. No, unatoč tome, instinktivno sam znao da je Bog uz mene u svakom trenutku.
Razgovarao sam s njim. Neki bi to možda nazvali molitvom, iako su moje oči otvorene, a ruke nisu sklopljene. Još dok sam se borio s frustracijom i očajem, molio sam za pomoć, snagu i oprost za sebe i druge. Zahvaljivao sam za blagoslove koje sam imao, a posebno za odgovorene molitve. To je moglo biti nešto malo poput toga da netko pomakne moje tijelo u drugi položaj, koji je povećavao bol koja je nastupala nakon što sam satima i satima bio ostavljen u tom položaju. Ili je to bilo nešto veliko poput molitve da moja obitelj bude sigurna jer sam se uvijek bojao da će se ozlijediti. Kroz molitve sam naučio biti zahvalan za svoje blagoslove i naći snage za preživjeti i najmračnije trenutke.
Bog je uvijek tu, stalni pratilac. I dok je dio mene doživljavao ekstremnu samoću, zarobljen u svome tijelu, drugi dio je uvijek osjećao prisutnost Gospodina. Dijelili smo nešto važno: nisam imao dokaz da On postoji, ali sam znao da je stvaran. Bog je učinio isto za mene. Za razliku od ljudi oko mene, Bog je znao da postojim. Bio je uvijek sa mnom.
Moj život se zauvijek promijenio kada sam imao 25 godina. Terapeutkinja koja je radila u domu za njegu u koji su me vodili, je počela sumnjati da razumijem što govori i pozvala je moje roditelje da me testiraju. Jutro kada sam išao na procjenu u specijalizirani komunikacijski centar 2001., molio sam Boga da netko vidi inteligenciju koja je zarobljena u meni. I vidjeli su. Stručnjaci su shvatili da mogu razumijeti jednostavne zapovijedi i počeli me učiti ponovno komunicirati – prvo pomoću flash kartica i prekidača, a na kraju pomoću naprednog računalnog softvera. U roku od 18 mjeseci, bio sam u mogućnosti verbalno komunicirati pomoću svog „računalnog glasa.“ Počeo sam predavati o alternativnoj komunikaciji i činio sam to volonterski. Godinama poslije, diplomirao sam s najboljim ocjenama računalne znanosti i započeo vlastiti posao kao web programer.
Na tako mnogo načina, moj život je blagoslovljen. No, bila je jedna stvar za kojom sam čeznuo: ljubav. Još uvijek u invalidskim kolicima i nijem, pitao sam se hoće li itko ikada vidjeti osobu iznutra mimo mojih fizičkih ograničenja.
Na Novu 2008. godinu, moji roditelji su nazvali preko Skype-a moju sestru koja je živjela u Engleskoj. U sobi s njom je bila žena koja me je osvojila. Njezino ime je bilo Joanna. U tjednima i mjesecima koji su uslijedili, postali smo prijatelji, razmijenjivali smo e-mailove, razgovarali online – ja tipkajući, a Joanna pričajući – i uskoro smo se zaljubili.
Susret s Joannom je dao novu dimenziju mojoj vjeri. Imala je vrlo snažan kršćanski odgoj i bila aktivno uključena u crkvu i lokalnu zajednicu. Zajedno smo rasli u vjeri, i godinu poslije preselio sam se u Englesku kako bi se vjenčali.
Teško da mogu opisati koji je blagoslov bio za nas da se ujedinimo u braku. Mislim da nijedno od nas nikada neće zaboraviti osjećaj radosti, sreće i zahvalnosti, kada smo izrekli naše zavjete i kada je vikar proglasio: „One koje je Bog spojio, neka nitko ne rastavlja.“Za nas je taj trenutak bio opipljiv: činjenica da nas je Bog spojio i znanje da je On uz nas te da smo spojeni u Njegovu prisustvu je trenutak koji će zauvijek ostati s nama.
Danas, Bog je svugdje oko nas, uvijek tu i stalni je dio moga života. Za mene biti kršćanin i imati Boga u našem životu nije izbor, to je činjenica. I dalje molim tijekom svakog dana, jer znam da je Bog sa mnom i ne mogu si pomoći, a da ne razgovaram s njim.
Da nije bilo Božje ruke, ja ne bih bio tu gdje sam danas. Siguran sam u to. Ako zastanem i razmislim o svemu što mi se dogodilo, i o izgledima za preživljavanje, ne samo o vraćanju u život, nemam sumnje u mom umu da se to moglo dogoditi samo kroz božansku intervenciju.
Ljudi me često pitaju jesam li ikada ljut na Boga, jesam li ikada psovao protiv puta koji sam morao slijediti. Jednostavan odgovor je ne. Nikad nisam pitao ni čudio se ‘Zašto ja?’, nikada nisam sumnjao u Njega ili Njegovo prisustvo. Kada sam se vratio u život, instinktivno sam znao da je bio sa mnom. Baš kao što sam instinktivno znao da Ga ne mogu kriviti ili ljutiti se na Njega. Jednostavno sam morao imati vjere. I imao sam.
Autor: Martin Pistorius; Prijevod: Blaženka Š.; Izvor: Crosswalk.com
