“Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji, presveti šator Višnjega. Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže” (Ps 46,5-6).
Da, ta rijeka je Isus – sama njegova nazočnost. Onoga trenutka kad odbacite svu sumnju i strah te zavapite: “Gospodine, vjerujem i u tebe imam nadu, obilnu nadu”, bit ćete premješteni na obale te rijeke silom Duha Svetoga.
Tako je važan razlog da pustite svoje korijene duboko u Boga jer najgore tek dolazi!
“Ako s pješacima trčeći sustaješ, kako ćeš se s kojima utrkivati? Kad ni u mirnoj zemlji nemaš uzdanja kako ćeš onda kroz guštare jordanske?” (Jer 12,5).
Ovo bi trebala biti dobra vremena. Živimo u rominjanju kišice u odnosu na oluju koja dolazi. Ovo je dječja igra u usporedbi s nevoljama pred nama. Možda mislite da prolazite kroz nešto prilično strašno, ali to nije ništa u svjetlu patnje i žalosti koja dolazi na zemlju!
Morat ćemo imati korijene duboko! Ako danas ne crpite snagu od njega, nećete podnijeti kad gusta tama prekrije zemlju. Vi i ja sad smo kušani “malim nevoljama” (2 Kor 4,17) da bi nas natjerale Gospodinu, da bi nas potakle da kopamo duboko kako bismo ušli u tajni rezervoar života.
“Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu … Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod” (Jer 17,7-8).
Autor: David Wilkerson
