Nedavno je naša obitelj ostala kod druge nama drage obitelji, koja se suočila s pobačajem. Žena je završila svoje prvo tromjesečje. Dobili bi šesto dijete, svoga drugog sina, bebu koju su svi voljeli i prije nego što je bila rođena. Obitelj je plakala satima.
Mogao bih i sam reći više o tišini i boli koja nastaje nakon pobačaja, budući da se i moja žena suočila s jednim na početku našega braka, kao i o onome što sam osobno naučio o tuzi, dok sam gledao kako ta obitelj oplakuje gubitak ove bebe zajedno, kao obitelj. No ono što me se jako dojmilo bila je činjenica da su se pojavili članovi crkve i da su im iskazali ljubavi u njihovom gubitku. Zbog toga što smo ostajali s njima tog tjedna, vidjeli smo više nego što bi većina vidjela.
Uši su prve naišle, nagnule se i dobro osluškivale. Ali ni noge nisu zaostajale, stigle su rano, spremne za obavljanje poslova. Zatim su došle ruke, noseći cvijeće, Starbucks pića i krafne za djecu. S njima i ruke koje su se čvrsto omotale oko obitelji i nisu ih puštale. Slijedili su nosovi, s nekim od svojih omiljenih jela. Usta su govorila sporije nego inače, ali su dolazila sa značajnim riječima hrabrosti i nade. Suzne oči bile su posljednje, pune empatije.
Stotine cesta do povrijeđenih
Opipljiva ljubav, kojoj smo svjedočili, otkrila je duboko jedinstvo u toj neobičnoj crkvi, ali izrazi te ljubavi bili su sve samo ne jednolični. Neki su odmah došli; neki sljedeći dan; neki kasnije tijekom tjedna. Neki su mogli svratiti samo na nekoliko minuta; drugi su ostali duže. Neki su samo ostavili nešto s ceduljicom, kako bi obitelji pružili prostor za odmor. Neki su donosili hranu; drugi su donosili ledeni macchiato ili taro čaj s mlijekom. Većina ih je plakala. Teško je opisati koliko je cijeli prizor bio neobičan, prekrasan i težak za srce. Ova je crkva naučila kako tugovati zajedno, kako nositi teret jedni drugima, kako se pojaviti u teškim trenucima. Odakle onda ta čudna, onozemaljska ljubav? Od čudne i velikodušne vrste ljudi. Apostol Pavao vidio je prizor sličan ljubavi, kojoj je svjedočila moja obitelj. On piše crkvi u Korintu sljedeće:
„Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i krajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti.“ (2. Korinćanima 8, 1-2)
Apostol poziva vjernike u Korintu na davanje za potrebe potrebitih u crkvi u Jeruzalemu. Traži od njih neka pronađu način kako doći do unesrećenih, čak i ako su oni, kao što je ovdje slučaj, udaljeni 1287 kilometara. Kako bi potaknuo njihovu velikodušnost, on im pokazuje koliko Bog može učiniti kada se crkva oslanja na Boga tijekom patnje.
Neočekivana pomoć i velikodušnost
Crkve u Makedoniji po svjetskim standardima nisu se dobro držale. Članovi su i sami patili, noseći bol i težinu vlastitih nevolja. Nisu trpjeli samo uobičajene nevolje, piše Pavao, nego one teške; one koje sijeku duboko, dalje i koje traju dulje. Tijekom te strašne nevolje, zbog koje je njihova dolina bila još strašnija i zlokobnija, ponestajalo im je novca. Osim toga, to nije bilo uobičajeno siromaštvo; radilo se o krajnjem siromaštvu. Od nekih od njih su djeca možda išla gladna na spavanje, dok su njihove upale oči tražile nadu u bolje sutra. Možemo li čuti te roditelje, kako kroz suze i bolove u želucu mole: “Gospodine, kruh naš svagdanji daj nam danas”? No, u takvim olujama nevolje i sjenama oskudice, pronalazimo ispruženu ruku, snažno i toplo svjetlo koje odbija tamu, bogatstvo velikodušnosti. Iza te ispružene ruke, pronalazimo još više iznenađujući osmijeh; doista nemoguć osmijeh. Obilnu radost. Uz Boga, ljudi bez ikakvog zemaljskog bogatstva pronašli su način kako biti bogat prema drugima. Narod opterećen vlastitim potrebama pronašao je i više nego što je bilo dovoljno za zadovoljenje potreba drugih. Ako čak i teško potišteni i oni koji su u ozbiljnoj potrebi mogu ići prema patnji, što je s onima čije su patnje lakše i koji rijetko kada da su gladni? Kako možemo pronaći i doživjeti ono što je potaknulo tako neočekivanu pomoć i velikodušnost? Prije nego što ispružimo vlastitu ruku, najprije trebamo usmjeriti pogled prema Bogu.
Pobožna orijentiranost prema drugima
Ljudi koji su spremni krenuti prema patnji kad ona dođe, čak i ako se i sami nalaze u nevolji, siromaštvu, čak i kad bi svi razumjeli kad bi se usredotočili na sebe, su ljudi koji uvijek idu prema Bogu. Pavao nastavlja:
„Svjedočim uistinu: oni su nas dragovoljno – po svojim mogućnostima i preko mogućnosti – veoma usrdno molili za milost zajedništva u ovom posluživanju svetih. I to ne samo kako se nadasmo, nego same sebe predadoše najprije Gospodinu, a onda nama, po volji Božjoj.“ (2. Korinćanima 8, 3-5)
Sveci u Makedoniji nisu bili samo spremni na davanje, nego ih se preklinjalo neka daju. Okusili su dublje užitke žrtve, što vidimo na primjer u Djelima 20, 35 i ne bi se predali toj radosti bez borbe. Kako su ondje dospjeli? Koji ih je put odveo do tako radosne nesebičnosti? „Prvo su sebe predali Gospodinu, a onda po Božjoj volji nama.” Davali su iznad svojih mogućnosti, dali su daleko više nego što je itko očekivao da će davati, jer su se predali Bogu. Svoju nadu nisu usmjerili prema boljim, ugodnijim okolnostima. Nisu bili u iskušenju neizvjesnosti bogatstva. Ne, oni su svoja srca posvetili Bogu. Srce okrenuto Bogu nauči drugačije definirati riječi poput bogatstva, siromaštva, rizika, žrtve i sigurnosti. Nakon što su odustali od svojih zemaljskih posjeda, naišli su na blago koje se nije moglo izbrojiti (1. Timoteju 6,18–19). Neobično velikodušan život uvijek će biti život koji je neobično orijentiran prema Bogu.
Brak obilja i potreba
Vjerno kršćanstvo nikada nije samo usmjereno na Boga ili na ljude, nego prvo na Boga, a potom na ljude. „Prvo su sebe predali Gospodinu, a onda po Božjoj volji nama.” Slast uživanja u Bogu nagnala je Makedonce na smjelo koračanje u tugu i gubitak, kojim su bili okruženi; u ovom slučaju u jeruzalemskoj crkvi. Neke od nas treba podsjetiti za potrebu započinjanja s Bogom. Druge treba poticati na redovito, opipljivo izlaženje iz zajedništva s Bogom i na zadovoljavanje nekih stvarnih potreba. Primijetite kako Bog ovo dopušta:
„Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.“ (2. Korinćanima 8, 13-15)
U bilo kojoj crkvi, u vašoj crkvi, Bog objedinjuje u bračnu zajednicu pravo obilje i stvarnu potrebu. Baš kao i potrebe, obilje dolazi u raznim vrstama, u različito vrijeme, kroz različite ljude. U nekim ćete razdobljima biti posebno u potrebi, dok ćete u drugima biti posebno opskrbljeni. Bit ćete u potrebama u kojima drugi neće biti, kako što ćete posjedovati obilje koje drugima manjka. Ovaj brak je sjena još veće ljubavi, kada je Bog beskrajnog obilja na sebe uzeo potrebitost kako bi nas učinio zaista bogatima: „Vi znate milost Gospodina našega Isusa Krista, da je, iako bijaše bogat, postao za vas. siromah, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.” (2. Korinćanima 8,9).
Ljubav u lokalnoj crkvi, Pavao piše, trebala bi izgledati dosta poput mane koja je održavala Božji narod u pustinji. Jedina razlika jest, umjesto padanja s oblaka, Bog sada šalje manu kroz Tijelo Kristovo, lokalne crkvu, odnosno kroz nas.
Za svako dobro djelo
Vrsta velikodušnosti o kojoj je Pavao pisao, nije bila samo financijske prirode. Točnije, većina oblika velikodušnosti, koje crkva iskazuje, nije financijskog karaktera. Te velikodušnosti isto tako koštaju, ali često nas ne koštaju eura i centi. Pročitajte kako apostol sažima vlastiti teret za crkvu:
„A ovo velim: Tko oskudno sije, oskudno će i žeti; a tko u blagoslovima sije, u blagoslovima će i žeti. Svaki, kako je odlučio u srcu, a ne sa žalošću ili od nevolje, jer Bog ljubi vesela darovatelja. A Bog može učiniti, da je među vama izobilna, svaka milost, da u svemu svagda svega dovoljno imajući obilujete za svako dobro djelo;“ (2. Korinćanima 9, 6-8)
Za svako dobro djelo. Ne samo u novčićima, poslanim u Jeruzalem, nego i u domaćim obrocima i poznatim dnevnim sobama, u porukama ohrabrenja i neočekivanim telefonskim pozivima, u loncima kave i promišljenim pitanjima, u posjetima žalosnim dolinama. Tko god da smo i što god imali, Bog će nam dati dovoljno i više nego što je potrebno, pogotovo za one koji su u potrebi.
Zato pronađimo vlastite načine kako možemo prići prema onima koji su u boli. Ne trebamo pretpostaviti da će to netko drugi učiniti. Nemojmo pretpostavljati da će netko drugi poslati obrok. Nemojmo pretpostavljati da su ti ljudi već pretrpani porukama i posjedima. Kada dođe kušnja, kada dođe do bolesti, kada dođu otkazi, razvodi, smrti voljenih ljudi, trebamo pretpostaviti da Bog planira zadovoljiti jednu od njihovih brojnih baš kroz nas.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
