Mladića su poslali egzorcistu, ali to nije bila opsjednutost, već nešto drugo. Otkrivamo u nastavku!
Maksymilian ima 30 godina, visok je 190 cm i jednostavno je zgodan mladić. Također mu je već dvije godine dijagnosticiran Aspergerov sindrom. Ovo je blaži oblik autizma. Procjenjuje se da poremećaji iz spektra autizma pogađaju oko 1% populacije. U 8 od 10 slučajeva javljaju se kod dječaka i muškaraca.
Poteškoće u kontaktu očima
Terapeut senzorne integracije kaže da se ljudi iz autističnog spektra razlikuju od drugih po nekim karakteristikama: Maksymilian na pitanja odgovara činjenično i iscrpno, ali djeluje pomalo odsutno. On skreće pogled. Poteškoće u održavanju kontakta očima često su prva stvar koju ljudi iz autističnog spektra primijete.
Smisao za humor im je također rijetko jača strana. Iako mnogi visokofunkcionalni autisti imaju natprosječnu inteligenciju, često ne razumiju paradokse, aluzije i igre riječi, pa su im mnoge šale izvan dosega.
Čest problem s ovim neurološkim poremećajem je previše doslovno shvaćanje stvari. Kod Aspergera je bolje ne reći: “Pogledat ću”, jer može pomisliti da želite izvaditi oko i baciti ga.
Izlazak izvan okvira (npr. promjena rasporeda dana, novi sastojak u poznatom jelu) uzrokuje im nepodnošljivu nelagodu, koja može završiti napadom panike ili agresijom.
Od malih nogu bio “drugačiji”
No kako je on najstarije od troje djece, njegovi roditelji nisu baš uspjeli verbalizirati svoje strepnje. Nažalost, zatekli su i krajnje nekompetentnu pedijatricu. Ne voli se maziti? Možda ga previše grliš? Neće jesti ništa osim kaše? Bitno je da raste kao korov. Ni profesori u školi nisu vidjeli probleme, jer je Maks jako dobro učio i bio tih. Imao je jednog prijatelja. Kada su se družili, igrali su se na računalu ili čitali svatko svoju knjigu.
Maks je od malih nogu imao fenomenalno pamćenje. Kada bi ga nešto zainteresiralo, potpuno bi se navukao na to i onda bi se “naoružao” s činjenicama, imenima, datumima … Kada je kao devetogodišnjak gledao “Ratove zvijezda”, u njegovom životu pojavila se fascinacija koja traje i dan danas. Vidio je i pročitao sve što se pojavilo na tu temu. Obično je šutljiv, ali ako nađe publiku koja je dovoljno strpljiva ili čak malo zainteresirana za temu, mogao bi pričati satima.
Maksymilianovi roditelji išli su s njim raznim liječnicima, ali učinak je bio osrednji. Maks je kao odrastao čovjek išao čak i kod egzorcista – jer mu je netko rekao da bi histerična reakcija na lančić s križićem mogla biti opsjednutost. Paradoksalno, upravo je svećenik egzorcist bio taj koji ga je prvi razumio i postavio mu prava pitanja. Čak je rekao: “Mislim da imate Aspergerov sindrom,” i povezao ga s psihijatrom koji se za to specijalizirao. Naravno, egzorcizma nije bilo.
Olakšanje nakon dijagnoze
Nakon dijagnoze Maksymilian je osjetio olakšanje. Shvatio je odakle dolaze njegove razne poteškoće. Sinulo mu je – bolje rečeno: počelo mu je svitati, jer Aspergerovci imaju golemih poteškoća s empatijom. Započeo je razne terapije kako bi si olakšao svakodnevno funkcioniranje. Za sve plaća izdašnu svotu novca svaki mjesec.
Što mu je najviše pomoglo? Dugo razmišlja o svom odgovoru i pažljivo bira riječi. Najvažniji je bio tzv. trening slušne pažnje.
“Nekada mi je najgore iskustvo bilo vjenčanje. Glazba je glasna, ljudi mi viču u uho, a ja ništa ne razumijem. Netko mi stalno govori da plešem. Osim toga, morate jesti neke nepoznate stvari”, kaže.
I dalje izbjegava vjenčanja i druge događaje, no nedavno je prošao pored alarma u autu koji se uključio i shvatio da samo treba pokriti uši. Uvelike su mu pomogli satovi senzorne integracije koji su smanjili preosjetljivost. Puno pomaže i čitanje knjiga i blogova osoba s dijagnosticiranim poremećajima iz autističnog spektra te razgovor s psihoterapeutom. Kada Maks nekoga upozna, npr. na poslu, odmah kaže da ima Aspergerov sindrom. Kako ljudi reagiraju?
“Postavljaju različita pitanja, ali to općenito olakšava stvari”, kaže.
