Kada biste imali priliku opominjati poslušne ljude, u vezi kakvih iskušenja biste ih opominjali da se trebaju čuvati? Većina nas bi naglasila opasnosti od ponosa i samopravednosti. Bili bismo u pravu u vezi toga.
U svojoj poslanici Filipljanima, Pavao se obraća poslušnim ljudima. Za razliku od Galaćana i Korinćana, Pavao ne piše Filipljanima kako bi ih prekorio ili ispravio zbog njihovih ponavljajućih grešaka i neuspjeha. Osim ponekog ispravljanja nekolicine žena koje su bile u svađi, nema niti naznake ”vi ludi Galaćani” (Galaćanima 3, 1) niti ”ne živite li po tijelu i ne ponašate li se kao i drugi”? (1. Korinćanima 3, 3) Umjesto toga, Pavao piše Filipljanima sljedeće: „Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!“ (Filipljanima 2, 12) Filipljani su poslušni ljudi. Kako ih Pavao opominje? Što on vidi kao ključnu opasnost za ovaj poslušan narod?
„Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov, što nisam zaludu trčao niti se zaludu trudio.“ (Filipljanima 2, 14-16)
Gunđanje i prigovaranje
Ogromno iskušenje za poslušne jest gunđanje i prigovaranje u poslušnosti. Zato Pavao piše neka sve čine bez gunđanja i prigovaranja, bez svađanja i durenja, bez odgovaranja i kukanja. Iskušenje za poslušne ljude jest pokazivanje frustrirane poslušnosti uz gunđanje. Drugim riječima, Pavao je jasan po pitanju važnosti onoga kako smo poslušni. Ono što je važno jest duh koji stoji iza naših djela. Božji standardi i očekivanja nisu samo nešto što trebamo slušati. Trebamo im biti poslušni na ispravan način, uvijek, radosno. U potpunosti, odmah, radosnog srca.
To znači da je djelomična poslušnost neposlušnost. Odgođena poslušnost je neposlušnost. Poslušnost uz gunđanje, iritacije, frustracije, je neposlušnost. Ključno je da ovim istinama ispunimo svaki kutak naših života.
Suočavanje s neodlučnošću
Svatko od nas u svome životu ima različite izvore poteškoća i frustracija. To mogu biti šef/šefica, suradnik. To mogu biti ton glasa supružnika, djeteta, roditelja, brata ili sestre, prijatelja. To može biti duboka neispunjena žudnja, poput žudnje za ženidbom ili udajom.
Bez obzira na vrstu frustracije, koliko ste puta pokušali poslušati Boga, dok ste u isto vrijeme gunđali i prigovarali o poteškoćama? Koliko se puta u našoj poslušnosti nalazi samosažaljenje, zastoj ili grubost? To je kao da govorimo samima sebi: „Učinit ću ono što je ispravno, ali kod moje poslušnosti bit će dovoljno oklijevanja i gunđanja da će svi oko mene znati koliko me to košta.“
Neki od nas gunđaju izravno o Bogu. „Zašto mi je ovo učinio“? Prigovaramo u vezi naših okolnosti, dok zaboravljamo da sve ono što dolazi u naše živote dolazi jer to Bog dopušta. Neki od nas prigovaraju u vezi drugih ljudi. Maskiramo naše prigovore, koji su usmjereni prema Bogu, tako što ćemo ih usredotočiti na druge ljude. Svatko od nas koristi drugačije racionalizacije. „Ne gunđam o Bogu. Samo sam iskren/a o neuspjesima i grijesima drugih ljudi.“
Upravo ovdje moramo biti oprezni. Važno je razlikovati ”vjerničke vapaje” od bezbožnih gunđanja, tužaljke od durenja. Vapaji i tužaljke mogu biti dobri i ispravni. Oni mogu biti iskaz vjere na stvarnu bol. Što razlikuje vapaje i tužaljke od gunđanja i grješnog prigovaranja? Često to je iskrenost. Odlazimo li s našom boli izravno k Bogu ili idemo stranputicama, dok se prigovaranja o Božjoj mudrosti prerušavaju kao primjećivanja negativnih stvari u vezi drugih ljudi?
Ključno pitanje ovdje glasi: kamo odlazi bol? Odnosimo li bol k Bogu, kao dio našeg potpunog predanja Njemu ili bol prebiva negdje dolje u našim dušama i isplivava u obliku frustriranog služenja i poslušnosti koja je ispunjena durenjem?
Prigovaranje u braku
Ovu istinu trebamo primijeniti i na brakove. Jednostavno rečeno, poslušnost uz prigovaranje je ubojica braka. Ono pokazuje da se nalazimo u zamci uspoređivanja i da bilježimo tko je kome učinio manje/više. Tko od nas radi teži posao? Tko se žrtvovao više? Prigovaranje i žaljenje je vanjski prikaz samosažaljenja, suptilnog i lukavog oblika sebičnosti.
Ponekad koristimo takav oblik samosažaljenja kao alat za manipulaciju. Koristimo naše žrtve kao oružje, kako bi bilo po našem. Pokušavamo pridobiti druge na našu stranu kroz to što se žalimo. Prepoznajemo ovo kada smo meta manipulacije. Znamo da netko želi nas iskoristiti za isto ovo. Trebali bismo si postaviti teška pitanja u vezi ovoga. Je li nam ovakva manipulacija ikada donijela radosniji odnos s onime tko prigovara? Je li manipuliranje ikada dovelo do radosti i zahvalnosti, kao što je navodno trebalo? Naravno da nije.
No opažanje takvog manipulirajućeg prigovaranja kod naših supružnika je lak dio. Težak dio odnosi se na prepoznavanje istoga u nama samima, uklanjanje balvana iz vlastitih očiju i ponašanje prema drugima na način kako želimo da se drugi ponašaju prema nama.
Zapitajte se: „Kako stojim po pitanju bračne poslušnosti? Kako stojim s bračnim zavjetima? U dobru i zlu, bolesti i zdravlju?“ Muževi, kako ide vaše vođenje i iskazivanje ljubavi? Žene, kako ide vaše iskazivanje poštovanja i poslušnost prema mužu? Kakav duh se nalazi iza vaše poslušnosti? Duh prigovaranja i svađanja ili duh dragosti i zahvalnosti?
Postoji li nešto što vam brani u potpunom predanju vašem supružniku? Opažate li prigovaranje dok perete suđe, prigovarate li i ogovarate li svoga supružnika s vašim prijateljima? Bilježite li tko je učinio više? Jeste li zlopamtilo? Hoće li se ono što je vaš muž napravio loše prošlog tjedna, pretočiti u odnos vas i vašeg muža u sljedećem tjednu?
Frustrirani u obiteljima
Ovo možemo primijeniti i na obitelji i roditeljstvo. Ako ste otac, iskušajte ovaj scenarij. Nalazite se u sobi i radite na nečemu. To bi mogao biti vaš posao ili nešto što vas je zamolila supruga. Čujete da je u drugoj sobi izbila svađa ili čujete da vaša djeca odgovaraju vašoj supruzi. Osluškujete minutu i čekate hoće li se stvari riješiti same od sebe. No ne rješavaju se.
Morate stati s onime što radite i morate rješavati svađu. Vi ste glava obitelji i vaša je odgovornost ispravljati, disciplinirati i prekoravati. Odlučili ste da ćete biti poslušni Bogu. No hoće li se vaša poslušnost iskazati u punom sjaju? Hoćete li ušetati u veliki nered grijeha i hoćete li donijeti dodatan grijeh? Jer, poslušnost u gunđanju, frustraciji, gorčini, jest neposlušnost.
Kao roditelji, pozvani smo na discipliniranje i odgajanje djece prema Božjim pravilima, na učenje i opominjanje u Kristu. Obavljamo li ovo s radošću i dragošću u srcima? Činimo li to drage volje, kao Bogu? Ili redovito postavljamo pitanja, iritirani: „Koliko puta te moram podsjećati na to da trebaš pospremiti svoju sobu i iznijeti smeće?“ Koliko puta Bog treba podsjetiti nas da trebamo odgajati našu djecu s radošću?
Isti se standard primjenjuje na našu djecu. Djeco, poštujete li svoje roditelje i slušate li ih kada vam nešto kažu, odmah bez odgode? Ili čekate s poslušnošću? Dolazi li vaša poslušnost s prigovaranjem?
Radost u činjenju svega
Mogao bih nastaviti. Prikazujemo li dobročinstvo bez prigovaranja? (1. Petrova 4, 9) Većina nas posjeduje dovoljno takta da nećemo prigovarati prema gostima, ali njegujemo li gorčinu i zamjeranje prema našim supružnicima ili djeci, zbog svega onoga što činimo? Jesmo li ljuti zbog toga? Jesmo li se ikada našli u situaciju da si postavljamo sljedeće pitanje: „Nitko ne cijeni ono što činim. Nikoga nije briga koliko truda sam uložio/la u vezi nečega.“
Naravno, ovo nije isprika za nezahvalnost i sebičnost drugih. No ne smijemo koristiti negativne strane drugih kao opravdanje za našu vlastitu neposlušnost. Postoji razlika između govorenja o grijehu i prigovaranja zbog grijeha o kojem se ne govori. Isto tako postoji i razlika između izravnog govorenja o grijehu i pasivno-agresivnog gunđanja o grijehu. Činimo li sve ovo bez gunđanja i prigovaranja?
U konačnici, prisjećamo se jednostavne istine: Bog voli veselog darivatelja, a ne onog koji prigovara. Bog voli radosnu poslušnost, ne onu koja je obilježena gunđanjem i prigovaranjem. Takva poslušnost, pogotovo ako je iskazana kada je teško, pokazuje postojanje Božjeg milosrđa u nama. Ona je pokazatelj da Bog djeluje unutar nas i da stvara poslušnost koja sjaji, zbog koje su apostoli ponosni i zbog koje je Bog sretan. Stoga, kako bivamo poslušni, činimo to na ispravan način, radosnog srca.
Autor: Joe Rigney; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za portal Novizivot.net.
