Pobačaj nije nešto što traje samo jedan dan. Traje cijeli život.
Nas kao društvo stalno bombardiraju pro-choice retorikom da je pobačaj ponekad potreban. Također smo čuli riječi žena koje su pobacile, poput Cecile Richards koja kaže da je njen pobačaj bio ispravna stvar. No, bilo da svoje emocije ’ukopavaju’ ili jednostavno lažu, pobačaj nikada nije sretan završetak.
On ubija dijete i ostavlja majku živjeti ostatak svog života sa znanjem da je uzela djetetov život. Ništa ne donosi taj bol na vidjelo bolje od riječi izravno iz usta prosečnih majki koje su pobacile i zanemarene su od strane glavnih medija.
Za razliku od Richards, ove žene nemaju nikakve koristi od dijeljenja svoje priče. One se samo nadaju da će pomoći drugim majkama izabrati život.
Lori Nerad, bivša nacionalna predsjednica udruge Women Exploited by Abortion kaže:
“Dva tjedna nakon pobačaja, počeli su trudovi. Dovukla sam se do toaleta. I tamo, s mojim mužem pokraj mene, na svijet sam donijela dio mog djeteta koji je liječnik propustio. Bila je to glava mog djeteta… Budim se noćima, misleći da čujem bebu kako plače. I još uvijek imam noćne more u kojima sam prisiljena gledati kako moje dijete biva rastrgano ispred mene. Jednostavno mi nedostaje moje dijete. Stalno se budim sa željom da dojim svoje dijete, sa željom da držim svoje dijete. To je nešto što mi liječnik nije rekao da ću doživjeti. ”
Abby Johnson, osnivačica udruge And Then There Were None:
’’Jedan dan u automobilu, moja kćer me je iz vedra neba pitala hoće li ona će biti u mogućnosti jednog dana vidjeti svoje brata i sestru na nebu. Pitao sam je što je time htjela reći … iskreno, nadajući se da se radi o moja dva pobačaja. Ona je rekla da je znala da sam imala dva pobačaja, i htjela je znati da li će ikada vidjeti te bebe jer joj, kako je reka ’’u mom srcu nedostaju.’’ Nikad nisam ni pretpostavljala da ću prenijeti takvu bol srca na svoju djecu.
Kad sam imala pobačaj, nikada nisam razmišljala o tome kako će to utjecati na druge. Nisam mislia o budućnosti moje djece. Nikada nisam razmišljala o tome kako ću morati njima objasniti svoju sebičnost.
Moji pobačaji žive u meni, a nažalost, žive i u njima.”
Ashley Granger, žena, majka, student sonografije:
’’Sada, kada moj sin ima 4 godine, ponekad pogledam njegovo slatko lice i pitam se kako bi moje drugo dijete izgledalo. Još uvijek imam snove o tome kako ga ili ju držim, i misao da sam sina uskratila za brata ili sestru čini me duboko tužnom. Zašto mu jednostavno danas ne podarim brata ili sestru, pitate se? Pa, ja bih voljela, ali moj suprug i ja se borimo s neplodnošću već dvije i pol godine. Nikad nisam ni sanjala da jednom da neću moći zatrudnjeti kad to želim! Svake noći moj slatki dječak moli Boga za brata i svaki put kad čujem te dragocjene molitve moje srce boli zbog onog što sam učinila. Kad sad razmislim, shavatm da pobačaj nije laka prepravka ili rješenje problema … .To je problem, i to ostavlja trajan utjecaj na generacije koje dolaze.
Katrina Fernadez, katolička humoristička spisateljica za Patheos:
“Ubila sam dvoje svoje djece, uskratila moje roditelje za unuke, a sinu ubila braću. Ovi pobačaji su izravno izazvali oštećeni grlić moje maternice, što je rezultiralo preranim rođenjem mog drugog sina koji je umro nakon tjedan dana duge na intenzivnoj nezi 2001. godine. Patnja kojoj sam se izložila i prouzrokovala drugima je nemjerljiva, i osjećaj krivnje gotovo me je doveo do samoubojstva. Ja sam kukavica u svakom pogledu. ”
Addie Morfoot, majka, pisac:
“Ross voli reći da je Annie anđeo čuvar našeg sina, ali ta ideja me plaši. Želim li da zaštitinik mog sina bude netko čija je majka od nje odustala? Prekinula njezino postojanje prerano? Ona mora biti veoma ljuta, razočarana i povrijeđena. Stoga, njene ultrazvučne slike, čestitku koju je poslala moja najbolja prijateljica i koja kaže “Čestitamo, imaćete djevočicu!”, i ukras za božićno drvce s ugraviranim datumom kad se Annie trebala roditi (koji su mi roditelji su mi dali tjedan kada sam saznala da sam trudna), ja čuvam zaključane ormaru daleko od spavaće sobe mog sina. […] Ali, Annie me i dalje proganja. Kad se približi datum u godini u kojem se trebala roditi, ili kada naš sin ima kašalj, ili kad je moja sestra imala djevojčicu, ja mislim o Annie. I jednom godišnje – na njezin rođendan – ja sebi dozvolim plakati. Razmišljam o tome kako bih se osječala da je držim u naručju. A onda je molim da razume da sam učinila ono što sam mislila da je najbolje za svoje dijete. ”
Beatrice Fedor, članica kampanje Silent No More:
“Pustila sam vodu u toaletu u kojem je bila moja beba i to je bilo zastrašujuće. I nije mi pomoglo diplomirati. Prošlo je devetnaest godina, a ja do danas nemam diplomu. […] Sedam godina kasnije, opet sam zatrunjela. Otac djeteta je bio dva puta stariji od mene, i sklon zlostavljanju. Pobačaj je bio brzo riješenje da sebe i svoje dijete zaštitim od zlostavljača. Otišla sam na kliniku s velikom anksioznošću. Uspavali su me. Kad sam se probudila s krvlju na nogama, briznula sam u plač, i bila sam neutješna. I potonula sam dublje i dublje u depresiju i suicidalne misli.
Potom sam upoznala svog sadašnjeg muža, i on je doveo Isusa u moj život, ali sam i dalje patila. Kad sam bila trudna s našim prvim djetetom, počela sam misliti na moje pobačaje i krivnja je bila nepodnošljiva. Otišla sam na savjetovanje i počela sam se liječiti. Kasnije, prisustvovala sam programu Rachel’s Retreat Vineyard, i na kraju sam bila u mogućnosti da sebi oprostim i pronađem mir.
Pobačaj je obećao da će me osloboditi od dvije krizne situacije, a umjesto toga on me je gotovo uništio. No, ima nade za sve one koji su ranjeni, i zbog njih ja više ne ćutim. ”
Jewels Green, bivša zaposlenica klinike za pobačaje i javni govornik:
“[…] 6. mjeseca 1989., bila sam 9 1/2 tjedana trudna, i imala sam pobačaj. To me je skoro ubilo. Ne, ne kirurški zahvat, već psihološke posljedice. Pokušala sam samoubojstvo tri puta nakon mog pobačaja i na kraju završila u adolescentskom psihijatrijskom odjelu bolnice na mjesec dana da se oporavim. […] Rad u sterilizatoru nikad nije bio lak. Dijete koje sam izgubila vidjela bih u svakoj staklenci sa djelovima abortiranih beba. Jedne noći nakon rada u sterilizatoru moje noćne more oko mrtve bebe postale su tako jezive i zastrašujućei intenzivne da sam se sastala s direktoricom klinike da razgovoramo o mojim osjećanjima. Bila je puna razumijevanja, otvorena i bolno iskrena rekavši: “Ono što mi radimo ovdje je prekid života. Kratko i jednostavno. ”
Brice Griffin, osnivačica Charlotte Centra za žene:
“Nakon što sam odrijemala [nakon pobačaja] spremala sam se vratiti noćnoj sceni. Nije bilo dovoljno viskija u Washingtonu koji bi me zadovoljio te noći, ili bilo koje noći nekoliko mjeseci nakon toga. Kad sam se ujutro probudila, nakon mog pobačaja, Brian me je pitao kako sam spavala. Rekla sam, “kao beba.” On je rekao, “Misliš kao bebo-ubojica ?! ‘[…] Mjesecima nakon toga, nisam znala ništa osim toga da sam htjela umrijeti. Smrt je bila jedini siguran bijeg iz ove užasne jame koja se formirala u mojoj duši. Molila sam za terapiju. Vrištala sam za pomoć. Ali samo iznutra. Kako sam mogla priznati ono što sam učinila?
Zato sam to pokopala. Nitko drugi nije morao znati. Nitko me drugi nije trebao osuditi tako oštro kao što sam sudila samoj sebi.
I s mukom sam provela još nekoliko godina, sretna s vremena na vrijeme, a osjećajući se osuđeno ostatak vremena. Jednog dana sam trčala i slušala propovijed fra Larry Richardsa o ispovijedi. On je rekao (otprilike), “Ako ste imali pobačaj, ispovijedite to. Vaše dijete se moli za vas na Nebu. “Moja prsa su se nadimala uz nekontrolirane jecaje i otrčala sam doma dogovoriti termin za ispovijed s mojim dragim svećenikom. Tamo u ispovjedaonici, ponovo uzdišući i jecajući, ja sam doista očekivala da će me pogoditi munja. Sjedila sam priznajući da sam kriva za najgori mogući grijeh, ubojstvo. Moj dragi svećenik se nasmiješio i pružio mi kutiju maramica rekavši: ‘Bog je tako sretan što si ovdje. Bit će ti oprošteno, ali treba ti ozdravljenje.’ Potom mi je kazao o Rachel’s Retreat Vineyard, službi koja pomaže u ozdravljenju nakon pobačaja.”
Ovo su samo osam žena koje govore o posljedicama svojih pobačaja. O životu boli i kajanja. O životu čežnje za djetetom koje nikad neće držati. Datumi kada se dijete trebalo roditi pristižu, donoseći još jednu godinu griže savjesti. Pobačaj nije nešto što traje samo jedan dan. Traje cijeli život.
Autorica: Nancy Flanders
