Nije čudno to što nas ljude umiruje znanje da nismo jedini koji prolaze kroz nešto. Internet – istinski slobodni internet u kojem smo zaista slobodni izraziti se bez straha od posljedica koje mogu nametnuti država ili pojedinci u vlasti – puno je pridonio u posljednjih nekoliko godina tome da ohrabri ljude koji su inače mislili da su čudni.
Mi nismo čudni. Drugi ljudi imaju pitanja, dvojbe, sumnje i brige o raznim drugim stvarima: našoj vladi, našim obrazovnim ustanovama, našim medicinskim ustanovama, našem pravosudnom sustavu, našim hladnim i proračunatim korporacijama, kao i o pitanjima vjere.
Zamarajuća banalnost
U okviru našeg kršćanskog hoda, lako je dobiti osjećaj da smo sami u našim problemima, te kada se duboke, bolne molitve čine kao da ostaju bez odgovora i da nisu ni poslušane, mi krivimo sebe, jer, naravno, oni oko nas to isto čine:
„Nemaš dovoljno vjere“, je česta primjedba, i tako je zamorno predvidljiva da bismo trebali napraviti majice s tim natpisom i dati ih svim kršćanima u našim životima.
„Nismo iskreni prema sebi“, bio bi bolji slogan, koji nas ne bi dodatno kažnjavao zbog naše nedostatka savršenstva, već bi nas oslobodio od zabluda da dobri, uspješni kršćani nikad ne plaču, nikad ne bivaju frustrirani, nikada ne očajavaju i uvijek dobiju ono što traže od Boga, jer On je zadovoljan s njima. Ovo je temelj na kojem se gradi doktrina prosperiteta, ali obožavanje novca, i moći, dospije u sve naše živote; pa čak i kad mislimo da ne slijedimo laž, mi možemo potrošiti puno vremena fokusirani na nju.
Ograničeni
Ponekad, osjećamo se tako kao da želimo reći: „Bože, ništa ne događa. Stojim u mjestu.“ No, tada bismo bili opomenuti.
„To je negativan govor. Ako govoriš na taj način, kako možeš očekivati da će Bog odgovoriti na tvoje molitve?“
„Čuj, Gospode, molitvu moju, i vapaj mi poslušaj; na suze se moje ne ogluši,“ kaže Psalam 39,12, i ovdje se podrazumijeva da je molitva izgovorena više puta, a molitelj se osjeća kao da ju Bog nije čuo. „Zašto, Gospode, odbacuješ dušu moju? Zašto skrivaš lice svoje od mene?“ izravno i iskreno kaže Psalam 88,14.
Izaija 38,11-14 daje niz vizualnih slika : „Neću vidjeti Gospoda, Gospoda u zemlji živih; neću više gledati čovjeka među žiteljima svijeta… Poput tkalca sam život svoj namotao, on me odsječe od osnove. Od dana do noći ti ćeš me dokončati…’“ Ovo nas može i treba ohrabriti time što znamo da i oni koje smatramo najpobožnijim iskuse obeshrabrenje i gubitak povjerenja u jedinu osobu koja im može pomoći.
Ilijina frustracija
A što je s velikim prorokom Ilijom, koji je u Prvoj Kraljevima 19 toliko obeshrabren prijetnjama Jezabele i zlih izraelaca, da je molio:
„Dosta mi je! Gospode, uzmi sad dušu moju jer ja nisam bolji od svojih otaca.“
Ništa od ovoga nije pozitivan govor te, po mjerilima kršćanstva 21. stoljeća, ovo ne bi trebalo biti izgovoreno, što često i nije, jer smo dovoljno pametni da vidimo da će grupi s kojom se nalazimo u sobi biti neugodno ovo čuti. Iskrenost obično ima takav učinak.
Ponekad, iskrenost zvuči negativno
Iskrenost je ono što Bog želi od svoje djece. To je ono što je izraženo u Psalmima, i brutalno je izloženo u samoj povijesti koja je zabilježena u Bibliji. Čak su i velikani, oni čija imena znamo, iskusili strah, sumnju, tjeskobu, zabrinutost, neugodnost i potištenost.
Ispoljavanje ovih vrlo ljudskih emocija nije rezultiralo time da je Bog u ljutnji digao ruke i napustio aktere, te On to neće učiniti ni s nama, svojom djecom koja su slobodna k Njemu doći u svojoj iskrenosti, ranjivosti i potrebama. Mi nismo sami u našim frustracijama, sumnjama, nestrpljivosti, tjeskobama, i hitnoj želji da Bog nešto učiniti, SADA, te ne trebamo dopustiti da nas strah zbog ovoga spriječi da s povjerenjem odemo pred jedinu osobu koja može sve to smeće za nas izbaciti, i pomoći nam.
Autorica: Carolyn Henderson; Prijevod: Aleksandar J.
