Pavao opominje Solunjane: „pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama“ (Prva poslanica Solunjanima 4,11). Godine 1983., John Piper je propovijedao o ovom odlomku (Prva Solunjanima 4,9-12) i istaknuo četiri razloga zašto Bog želi rad.
Kako bi proslavili Boga i uvećali našu radost
Prvo, Bog želi rad jer kad radimo oslanjajući se na njegovu moć i u skladu sa njegovim obrascem izvrsnosti, On se time proslavlja i naša radost se uvećava. Kako nas to da je naše biće stvoreno na sliku Božju vodi izravno do naše privilegije i dužnosti podložiti zemlju sebi (Knjiga postanka 1,27-28), smatram da ljudsko zvanje uključuje upražnjavanje podređenog gospodstva nad stvaranjem kojim ga oblikujemo i nadziremo za dobre svrhe.
Bog uzima čovjeka kao svog izaslanika i daruje ga pravima i sposobnostima, nalik onima koje ima On sam, da ukroti svijet – da ga koristi i oblikuje za dobre svrhe. U srži smisla rada je kreativnost. Ako ste Bog, vaš posao je stvoriti ni iz čega. Ako ste čovjek, vaš posao je uzeti što je Bog stvorio i oblikovati i koristiti to u dobre svrhe.
Dakle, koja je razlika između ljudskog bića koje radi i dabra ili pčele ili ptice? Oni naporno rade; oni podčinjavaju svoje okruženje i oblikuju ih u prekrasne strukture koje služe u dobre svrhe. Razlika je u tome što su ljudi moralno samosvjesni i donose odluke o svom radu na temelju motiva koji mogu, ili ne mogu, biti na čast Bogu.
Kako bi osigurali naše potrebe
Drugi razlog zašto Bog želi da radimo je taj što radeći snabdijevamo naše redovne potrebe. Prije pada, čovjek je živio u vrtu gdje ga je Bog obezbijedio hranom na stablima. Sve što su Adam i Eva morali učiniti jeste da uberu i jedu. Zato suština rada nije kako bi se proizvodila hrana – Bog je dao sebe kao hranitelja.
No, kada su se odlučili oslanjati na sebe i odbacili Božje očinske smjernice i odredbe, Bog ih je podvrgnuo upravo onome što su izabrali: oslanjanju na sebe. Od sada, rekao je, ako jedeš, to će biti zato jer si se trudio i znojio za to (Knjiga postanka 3,17-19). Prognani su iz vrta spokojstva u zemlju znoja. Prokletstvo pod kojim živimo danas nije da moramo raditi. Prokletstvo je u tome što se u svom radu borimo s umorom, frustracijama i stradanjem.
Ali zar Krist nije došao otkupiti nas od prokletstva (Poslanica Galaćanima 3,13)? Zar nas ne vraća na naše izvorno stanje, prije pada, s Bogom? Odgovor je: Da, ali ne sve odjednom. Krist je zadao smrtni udarac svakom zlu, kada je umro za grijehe i uskrsnuo. Ali nije svaki neprijatelj pod njegovim nogama, još.
Po potrebi radimo kako bi osigurali naše potrebe. Krist kaže: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite Njegovo Kraljevstvo. (Evanđelje po Mateju 6,25; 32, vidi također Evanđelje po Mateju 11,28; Prva Korinćanima 15,58). Bog ne želi da njegova djeca budu opterećena frustracijama i ispraznošću i depresivnom iznurenošću od rada. On ih toga želi osloboditi čak i u ovom dobu.
Ali snabdijevanje naših potreba ovisi o našem plaćenom zaposlenju u ovom dobu. Kristov dolazak ne znači da se sada možemo vratiti u raj i pokupiti plodove u tuđem vrtu. To je pogreška napravljena u Solunu. Dakle, Pavao im je napisao i rekao: „Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“ (Druga Solunjanima 3,10-12). Bog nije u potpunosti uklonio prokletstvo u ovom dobu. Omekšao ga je obećanjem. Prokletstvo kaže: „Ako želite jesti, morate se znojiti.“ (Postanak 3,19). Obećanje kaže: „Ako se znojite, jest ćete.“ (Mudre izreke 12,11).
Kako bi osigurali potrebe drugih
Treći razlog zašto Bog želi da radimo je taj što radom snabdijevamo potrebe onih koji ne mogu osigurati vlastite potrebe. Obećanje da ćemo jesti ako se znojimo nije apsolutno. Suša može doći na selo u subsaharskoj Africi; lopovi mogu ukrasti ono što ste zaradili; invalidnost može smanjiti vašu moć zarade. Sve to je dio prokletstva koje je grijeh donio svijetu. Ali Bog u svojoj milosti želi da rad radno sposobnih u bogatijim vremenima opskrbi potrebe bespomoćnih, osobito u teškim vremenima.
Tri odlomka iz Svetog Pisma ovo jasno pokazuju. Pavao govori djeci i unucima u pogledu dobi udovice: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ (Prva poslanica Timoteju 5,8). Pavao govori o svom trudu, a zatim kaže: „U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: ‘Blaženije je davati nego primati.’“ (Djela apostolska 20,35). Također se nije opredijelio reći: „Ne ukradi, nego radi!“, nego „Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi svojim rukama priskrbljivati da ima što podijeliti s potrebnim.“ (Poslanica Efežanima 4,28).
Kako bi gradili mostove za Evanđelje
Konačno, Bog želi da radimo na način da izgradimo mostove za evanđelje. U našem radu smo obično u svijetu. Trljamo ramenima s nevjernicima. Ako radimo svoj posao u oslanjanju na Božju snagu, u skladu s Njegovim obrascem izvrsnosti, a time i za Njegovu slavu, gradit ćemo mostove za evanđelje, tako da ljudi mogu prijeći i biti spašeni. U Prvoj Solunjanima 4,11-12 Pavao potiče vjernike da „teže živjeti tiho, s mislima na svojim poslovima, te da rade svojim rukama, kako je i zapovijeđeno; tako da časno žive prema onima vani i nikoga ne trebaju.“
Postoji bliska veza između načina na koji radimo posao i stava koji će nevjernici imati prema evanđelju koje nas čini obilježenima.
Autor: John Piper; Prijevod: Aleksandar J.; Izvor: TheGospelcoalition.org
