Tamo, podno križa, bili su i razni ‘Pilati’ koji su htjeli biti neutralni pa su prali ruke’ od ‘krvi nedužne’, kao da se to njih ne tiče. Ali, nitko nije neutralan, što god mislio…
Ima nešto u tom krnjevalu. Ključevi grada, igra, maske, zabava, ples, pretvaranja, ludovanja i smijeh, a na koncu poanta svega – spaliti onoga tko je baš te godine kriv za sve! Tako je ove godine u Splitu za sve bila kriva Birokracija, a u Kaštel Sućurcu Politička Fotelja. U Trogiru je za sve naše nedaće bila kriva Gradska Blagajna, dok je u Šibeniku to bila Komunjarska Radmanovizija.
Zanimljivo, u Dugom Ratu krnje je bio Englesko-hrvatski Rječnik koji je spaljen zato što nam u sljedeće četiri godine neće trebati u komunikaciji s našim ‘Englezima’. U Makarskoj je stvar bila ozbiljnija pa je spaljen Zmaj s tri (poznate) glave koje izlaze iz glasačkih kutija. Ove godine je u Solinu, gle, spaljena ‘glava’ Ranka Ostojića.
Proteklih godina je na pokladni utorak bilo još osuđenih ‘glava’. Pa su se redom, već kako su građani ili mještani prepoznavali glavne krivce, spaljivane i druge znamenite ‘glave’ iz naše bliže i slavne prošlosti – Zorana Milanovića, Slavka Linića, Ive Josipovića, Željka Jovanovića, Ive Sanadera, Remetinka Uskokovića, Jadranke Kosor itd. Ponegdje su glavni krivci za svu nevolju ‘našega maloga mista’ bili čak i novinari. Stoga su, uz radosne poklike i odobravanja nevinog puka gorjeli Ante Tomić (u Prološcu) i Vinko Vuković (u Omišu).
Ne ulazeći u motivaciju OOZOSK-a (Organizacijskih odbora za osudu i spaljivanje krivaca), niti u razinu njihove duhovitosti i lucidnosti pri ‘pogađanju u sridu’ što se izbora krnje tiče, nešto bih općenito htio reći u svezi takvih pokladnih običaja. Nešto što se nekima, možda, neće svidjeti. Što i nije nužno loše. Ne bi se ni meni svidjelo prije poprilično godina kada sam i sam, na razne načine, aktivno ili pasivno sudjelovao u dotičnim prigodama, misleći kako se radi o sasvim bezazlenoj i benignoj veselici za svekoliki narod.
Naime, konačni smisao krnjevalske povorke, je li, jest u tome da se netko proglasi krivim za našu tešku i beznadežnu sudbinu. S tim da je izabrani krnje uvijek – netko drugi. Ne znam da je ikada u nekom mjestu spaljen krnje koji bi predstavljao sve nas građane, mještane ili seljane. Bit će stoga jer mi sami nismo nikad krivi. U to je, ruku na srce, lakše vjerovati. Zato mi i nismo nikad taj krnje oko kojega ‘razdragani’ puk kliče: ”Spali! Spali!” Kako bi to bilo da narod takvo što samom sebi dovikuje? A bilo bi barem zanimljivo, ako već ne i groteskno istinito, da se netko dosjeti napraviti krnju u obliku naše vlastite Mržnje ili, pak, Šutnje. Ili zamislimo, na primjer, kako bi izgledao krnje koji bi predstavljao našu posve osobnu Oholost i Zloću?
Kad razmišljam o ovom krnjevalskom običaju, ne mogu a da ne promislim kako je nekoć Jedan zaista bio živ ‘spaljen’ umjesto svih (nas). Jedan koji je bio žrtvovan za sve krivnje i za sve krivce. Jedan koji je dragovoljno pustio da ga živog uhvate, odvedu, osude i spale, tj. razapnu. S kojom svrhom je to dopustio? Pa sa svrhom da svojim životom i krvlju plati punu i pravu cijenu prokletstva, umjesto svih onih koji su stajali podno križa. A tamo dolje je bio narod koji je vikao: ”Raspni! Raspni!”. Narod koji je mislio da je njihov problem ‘rimska čizma’, a ne njihov grijeh, zvao se on laž, preljub ili samopravednost.
Tamo, podno križa, bili su i razni ‘Pilati’ koji su htjeli biti neutralni pa su prali ruke’ od ‘krvi nedužne’, kao da se to njih ne tiče. Ali, nitko nije neutralan, što god mislio… Da, tamo dolje su bili pravi krivci, uključujući i ona dva razbojnika s Njegove lijeve i s desne strane. Nitko od njih nije morao umrijeti i kad umre. Neki i nisu umrli. Neki razbojnici, neki vojnici, neke žene, učenici… Samo neki.
Tamo negdje smo, eto, bili i mi. Bili smo pod nekom od sličnih maski. Pitanje danas je samo to hoćemo li tog ‘krnju’, ponuđenog u ljubavi jednom zauvijek, prepoznati i prihvatiti svim srcem svojim ili ćemo se unedogled igrati zamjenskih ‘krnjevala’ koji će nam unedogled služiti samo kao jeftina zabava i(li) ‘ispušni ventil’.
Toni i Željko su na ovogodišnjem splitskom krnjevalu dobili 1. nagradu za masku koju su imali na sebi. Maska se zvala ‘NASA – prve hrvatske izbjeglice na Mars’. Duhovito, što jest jest. No, ako ćemo zaozbiljno, istina glasi da ne moramo biti izbjeglice i ne moramo pobjeći ni na Mars ni na Aljasku da bismo (pre)živjeli. Postoji mjesto gdje svatko može otići. Zove se Golgota. Na tom mjestu je sve plaćeno. Puni aranžman. Zato treba najprije tamo poći i pokloniti se. To je mjesto bliže nego nam se na prvi pogled čini. Tamo se, zbilja, dogodila posve drugačija ljubav. Netko je tamo, iako to nismo zaslužili, na sebe uzeo sve naše prljave kostime i ponudio nam – ‘bijele haljine’. Taj netko je tamo ‘spaljen’ da bi, ako povjerujemo, spala sva krivnja, sav ponos – i sve maske naše.
”Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda, nego da sav narod propadne.” (Ivan 11,50)
Autor: Dražen Radman
