„Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima“ (Marko 10,33)
Za prve učenike put do Kalvarije je bio put konfuzije, a ne pouzdanja.
Tri puta im je Isus objašnjavao što to znači da je on Mesija. Bila je to strašna, a ipak nadom ispunjena priča: ubojstvo obećanog kralja, a potom neobjašnjivo uskrsnuće, kakvo se nikada prije nije dogodilo. Ovo je bilo neshvatljivo za kratkovidne i slave željne učenike poput Petra, Jakova, Ivana, i drugih.
Njihovo neznanje i pogrešni odgovori ističu bezbožne brazde u ljudskom srcu. Njihove pogreške nisu bile svojstvene ribarima prvog stoljeća. Ne, one su podjednako prisutne i donose sablazan i u današnjoj crkvi. Kada razmatramo strahote Velikog petka i pobjedu Uskrsa, moramo se ponovno zapitati: „Što kažemo, tko je ovaj Isus? (Marko 8,29). Je li on Krist (u Božjem smislu)? Ili je samo najmudrije, svemoguće rješenje za nešto ili nekoga drugo?
Sin patnje, a ne lagodnosti
Drama započinje s ovim pitanjem: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ „Ti si Krist!“ (Marko 8,29). Petar je istovremeno bio sasvim u pravu i sasvim u krivu. Riječ Krist je bila prikladna u svakom pogledu. To je bio pravi odgovor. No iako je Petar ispravnom titulom oslovio onog koji je obećan, njegovo razumijevanje značenja te titule bilo je žalosno nisko.
Isus je slika detaljnijeg portreta Krista – formalni opis najvažnijeg čovjeka koji je ikada živio:
„I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane.“ (Marko 8,31)
Petar (a vjerojatno i drugi učenici) je prezirao ideju Krista koji pati. To je razlog zašto je odmah počeo odvraćati Isusa (Marko 8,32). Prvo je ispravno prepoznao Krista, a onda se usudio pretpostaviti da ima znanje i autoritet da ga ispravi. Ispravno, a opet tragično pogrešno.
Jedini Spasitelj koji uistinu spašava, spašava kroz patnju. Križ je bio jedini način da se nas grešnike učini opravdanim pred svetim Bogom. Naše spasenje je kupljeno patnjom, a bit će zapečaćeno i očuvano patnjom (Jakovljeva 1,2-4), a ne lagodnošću. U kršćanskom životu nam je obećana utjeha (2. Korinćanima 1,4), ali ne jeftina, privremena imitacija utjehe na koju smo navikli u našem modernom svijetu.
Ako smo došli raspetome očekujući da će naš život učiniti lakšim i udobnijim, mi ga ne slušamo. Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Marko 8,34).
Sin smrti, a potom života
Isus ponovno govori priču o Kalvariji prije nego se ona dogodi:
„Otišavši odande, prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. (Marko 9,30-31)
Mnogi su Isusovi sljedbenici mislili da je Isus došao osloboditi i vladati u tom trenutku. Oni su očekivali fizičko i političko oslobađanje od opresivne rimske vladavine. Za njih je Krist bio rješenje za njihove trenutne, ovosvjetske probleme. Sadašnji život. Sadašnju slobodu. Sadašnju snagu. Ali umjesto toga, Isus, hodajući prema križu, kaže da čekaju. Budu strpljivi.
Nagrada što me slijediš, što si pronašao život u meni neće u potpunosti doći danas, ali će daleko nadilaziti bilo što drugo čemu se možeš nadati. U ovoj priči života, nade i slobode, prvo dolazi smrt, a potom život. Tama, a potom oslobađajuće, nedodirljivo, neistraženo svjetlo.
Sin odbacivanja, a ne prihvaćanja
Treći put, Isus priprema njih (i nas) na svoju smrt:
„Tada Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati.“ (Marko 10,32-34)
Učenici su zasigurno zamišljali da će biti protivljenja u Jeruzalemu, ali ne na ovaj način. Očekivali su nasilni preokret, što se i dogodilo, međutim, očekivali su da će Rim imati modrice, a ne Kralj. Bili su sretni što imaju Kralja koji će se suprotstaviti, a ne onog kojeg će odbaciti, a osobito ne onog kojeg će izdati, mučiti i pogubiti.
Isus nije došao da bi pridobio priznanje drugih. Ne, on „prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Izaija 53,3). Zašto? Zato što je nama očajnički potrebno Božje priznanje. A Božje priznanje ne dolazi od popularnog mišljenja, već od božanske intervencije – razmjene njegovog vlastitog Sina za nas. Spašeni smo kroz odbacivanje (Izaija 53,3), a Božjom milošću proći ćemo i ostati sačuvani kroz odbacivanje (Matej 10,22).
Poziv na Kalvariju – slijediti Isusa – poziv je da umremo, a potom uskrsnemo. To je poziv na dobitak sljedećeg vječnog života kroz gubitak ovog privremenog života. Spasenje ne znači osigurati naše jedinstvene i sebične želje i ambicije na ovoj zemlji, već osigurati i pripremiti naše duše za sljedeći svijet, novu kreaciju koja je izgrađena i sačuvana za našu slavu u Božjoj slavi, te našem zadovoljstvu u njemu.
Da bismo stvarno živjeli, moramo se predati Kralju kojeg doista trebamo, a ne onome koga smo zamislili u svojoj mašti.
Autor: Marshall Seagal; Prijevod: Vesna L.
