Šetnja u parku može smiriti um i pritom promijeniti rad našeg mozga tako da poboljšava naše mentalno zdravlje, sudeći prema zanimljivoj novoj studiji o tjelesnim utjecajima posjete prirodi na mozak.
Većina nas danas živi u gradovima i provodi daleko manje vremena vani u zelenim, prirodnim mjestima nego ljudi prije nekoliko generacija.
Oni koji borave u gradovima također imaju veći rizik za anksioznost, depresiju i druge mentalne bolesti nego ljudi koji žive izvan urbanih centara, pokazuju studije.
Čini se da su ova otkrića donekle povezana, prema rastućem broju istraživanja. Različite studije su otkrile da stanovnici urbanih sredina s malim pristupom mjestima sa zelenilom imaju veću učestalost psiholoških problema, nego ljudi koji žive blizu parkova, i da stanovnici urbanih sredina koji posjećuju prirodna okruženja imaju niže razine hormona stresa, odmah nakon toga nego ljudi koji nisu bili vani nedavno.
Ali kako to posjeti parku ili drugom mjestu sa zelenilom može promijeniti raspoloženje nije bilo poznato. Mijenja li doživljaj prirode stvarno naš mozak na način koji utječe na naše emocionalno zdravlje?
Ta mogućnost je intrigirala Gregorya Bratmana, postidiplomca Okoliša i resursa na Emetovom interdisciplinarnom programu na Sveučilištu Stanford, koji je proučavao psihološke učinke urbanog življenja. U studiji ranije objavljenoj prošlog mjeseca, on i njegove kolege su otkrili da volonteri koji su hodali kratko u bujnom dijelu Stanfordskog kampusa punom zelenila su bili pažljiviji i sretniji nakon toga, nego volonteri koji su šetali istu duljinu vremena u blizini gustog prometa.
Ali ta studija nije ispitala neurološke mehanizme koji leže u osnovi utjecaja boravka u prirodi. Do sada nova studija objavljena prošle sedmice u Proceedings of the National Academy of Sciences, gospodin Bratman i njegovi suradnici odlučili su pažljivo proučiti kakav utjecaj šetnja može imati na tendenciju neke osobe da premišlja o negativnostima.
Premišljanje, koje je među kognitivnim znanstvenicima poznato kao morbidno razmišljanje, je mentalno stanje poznato većini nas, u kojem ne možemo prestati “žvakati” o tome što sve ne valja s nama i našim životima. Ova uzrujanost tipa pokvarene ploče nije zdrava niti od pomoći. Ona može biti prethodnik depresije i disproporcionalno je uobičajena među stanovnicima gradova u usporedbi s ljudima koji žive izvan urbanih područja, pokazuju studije.
Možda najzanimljivije za potrebe Bratmana i njegovih kolega je, međutim, da takvo razmišljanje je snažno povezano s povećanom aktivnošću u dijelu mozga poznatom kao područje subgenualis čeonog režnja. Bratman je shvatio da ako bi istraživači mogli uočiti aktivnost u tom dijelu mozga prije i nakon što ljudi posjete prirodu, mogli bi bolje shvatiti je li i u kojoj mjeri priroda mijenja umove ljudi.
Bratman i njegove kolege su okupili 38 zdravih, odraslih stanovnika gradova i zamolili ih da popune upitnik kako bi procijenili njihov normalni razinu morbidnog razmišljanja.
Istraživači su također ispitali moždanu aktivnost u području subgenualis čeonog režnja svakog volontera, koristeći skeniranje koje prati protok krvi kroz mozak. Veći protok krvi u određenim dijelovima mozga obično ukazuje na veću aktivnost u tim područjima.
Onda su znanstvenici nasumično dodijelili polovici volontera da šetaju 90 minuta kroz tihi dio Stanfordovog kampusa koji liči na park pun zelenila, ili pak u blizini glasnog, užurbanog autoputa s više traka u Palo Altu. Volonterima nije bilo dozvoljeno da imaju društvo ili slušaju glazbu. Bilo im je dozvoljeno da hodaju brzinom koju sami izaberu.
Odmah nakon završetka njihovih šetnji, volonteri bi se vraćali u laboratorij i ponavljali upitnik i skeniranje mozga.
Kao što bi se moglo očekivati, hodanje pored autoceste nije smirilo umove ljudi. Dotok krvi do njihovog područja subgenualis čeonog režnja je još bio velik i rezultati njihove sklonosti premišljanju bili su nepromijenjeni.
Međutim, volonteri koji su pješačili duž tihih cesta s nizovima drveća pokazali su mala, ali značajna poboljšanja u njihovom mentalnom zdravlju, sudeći prema rezultatima upitnika. Oni se nisu zadržavali na negativnim aspektima njihovih života kao što su prije šetnje.
Oni su također imali manji dotok krvi do subgenualnog područja u čeonom režnju. Taj dio njihovog mozga je bio tiši.
Ovi rezultati “snažno sugeriraju da odlazak u prirodno okruženje” bi mogao biti lak i gotovo trenutan način poboljšanja raspoloženja stanovnika gradova, rekao je Bratman.
Naravno, mnoga pitanju ostaju, rekao je, uključujući to koliko vremena u prirodi je dovoljno ili idealno za naše mentalno zdravlje, kao i koji aspekti svijeta prirode su najviše umirujući. Je li to zelenilo, tišina, osunčanost, mirisi zemlje, sve to ili nešto drugo što podiže naše raspoloženje? Trebam li hodati ili na druge načine biti fizički aktivni da bismo dobili najpotpunije psihološke koristi? Trebamo li biti sami ili društvo može pojačati poboljšanje raspoloženja?
“Postoji ogromna količina istraživanja koja se još mora obaviti”, rekao je Bratman. Ali u međuvremenu, istaknuo je, ima malo loših strana šetanja u najbližem parku, i šansa da ćete blagotvorno prigušiti, barem za neko vrijeme, vaš subgenualno područje čeonog režnja.
