Gledaju li nas naši preminuli voljeni članovi obitelji, prijatelji i druge drage osobe s Neba? Autorica ovog članka se bavio ovom tematikom.
Oba roditelja su mi umrla u mjesecu ožujku. Obljetnice njihove smrti su u razmaku od jednog tjedna. Prošlo je 20 godina otkako je moj otac otišao Gospodinu i sedam otkako je moja mama otvorila oči u Isusovoj prisutnosti.
Dvije drage prijateljice izgubile su oca u prošloj godini, a jedna me je – kroz goruće suze – pitala hoće li intenzivna tuga ikada nestati. Bila je bliska s ocem, a njegov iznenadni gubitak izazvao je neodoljivu bol i čežnju.
Nestaje li bol zbog gubitka? Ne. Ne vjerujem da ćemo se ikada u potpunosti riješiti boli, iako mislim da vrijeme ublažava očaj. Žalac koji s vremena na vrijeme ispliva na površinu i suze koje su prisutne u različitim godišnjim dobima podsjetnici su da se nikada nećemo pomiriti sa smrću – niti bismo trebali.
Dok se Gospodin ne vrati, smrt ostaje dio ovog slomljenog i izopačenog svijeta, pa tražimo utjehu na razne načine dok žalujemo. Dobronamjerni ljudi u nadi da će vam pružiti utjehu često govore stvari poput “Roditelji te gledaju odozgo i znam da su ponosni na tebe.” Drugi dijele priče o neobjašnjivim fenomenima vezanim uz svoje voljene mrtve i čini se da misle da bismo svi trebali tražiti znakove s one strane svijeta.
Namjera iza ovih ideja je dobra. Ali mogu li nježno predložiti da takve izjave pokušaju učiniti opipljivim nešto što je nematerijalno? A kada to učinimo, naše oči lako mogu zapeti za ono što je ispred nas, uzrokujući da propustimo priliku pogledati dalje od Onoga koji pruža najveću utjehu koju bismo ikada mogli trebati ili željeti.
VIDI OVO: Ljudska duša nakon smrti: Što se s njom događa?
Isusove milostive opomene
Nedavno je prijatelj podijelio nevjerojatnu priču o satelitu koji je snimio nekoliko trenutaka intimne obiteljske molitve i slavljenja. Obitelj mog prijatelja je putovala do mjesta gdje su njihov dragi sin i brat poginuli u prometnoj nesreći. Stajali su na cesti, u krugu, moleći se kao obitelj. Nekoliko tjedana kasnije, u želji da ponovno vidi mjesto gdje je njen sin izdahnuo, ova majka je potražila put na Google Earthu. Na njezino čuđenje, satelit je nadlijetao točno u trenutku kada se obitelj okupila. Postoje fotografije koje su obilježile ovo dragocjeno druženje.
Neki bi mogli reći da je to znak njezinog sina da je dobro. Ali kad izgubimo voljene koji su imali odnos s Isusom, ne trebaju nam njihovi savjeti. Možemo znati da nisu samo dobro – plešu, slave i žive u samoj Isusovoj prisutnosti! Potrebna je vjera da se u ovo povjeruje. Ali Sveto pismo nas uvjerava da, iako postoje mnoge misterije koje okružuju stanje smrti, kada umremo, budimo se u Isusovoj prisutnosti.
Kad izgubimo voljene koji su imali odnos s Isusom, ne trebamo jamstvo od njih da su dobro.
Hebrejima 11,1 kaže: “A vjera je tvrdo pouzdanje u ono, čemu se nadamo, osvjedočenje o onom, što ne vidimo.” Vjera nije uvjetovana onim što možemo vidjeti svojim očima – nije osigurana fizičkim. Vjera je uvjerenje da je Božja Riječ istinita i da postoji duhovni svijet u kojem je Bog prisutan i uvijek djeluje.
Kako je lijepo što nas Bog, u svojoj milosti, podsjeća da je s nama, baš kao što je učinio za ovu majku putem naizgled slučajne fotografije koju je snimio satelit. Kako vas je Gospodin uvjerio da je blizu u dubokoj tuzi koja prati gubitak? Dokazi njegove prisutnosti postoje ako pogledamo, ali nemojmo se zbuniti oko toga tko pazi na nas. Pogledajte dalje od svoje voljene osobe kako biste vidjeli i iskusili ljubav i dobrotu našeg velikog Boga.
Neusporediva utjeha od Isusa
Nakon što sam govorila na predavanju prije nekoliko godina, žena mi je prišla na kraju, zagrlila me i rekla: “Tvoji roditelji vide tvoje podučavanje i znam da su sigurno jako ponosni.” To nije bio prvi put da sam čula izgovorene te riječi, ali je to bio prvi put da su me riječi ostale u sjećanju.
Gledaju li me roditelji stvarno?
Istina je da nam Sveto pismo ne daje dovoljno dokaza da sa sigurnošću kažemo jedno ili drugo. Moguće je da Gospodin daje uvid u ono što se događa u mom životu i u životima mojih sestara. Ali mi znamo da ako naši voljeni vide stvari na zemlji, oni ne vide istim očima kao ti i ja jer njihova perspektiva više nije zaražena grijehom.
Važno je ne fokusirati se pretjerano na ono što naši voljeni možda vide ili ne vide. Ovaj nas naglasak može navesti da više razmišljamo o svojim voljenima, a manje o Isusu. Možda bismo čak počeli više razgovarati s njima nego s Gospodinom. U Mateju 11 Isus nas poziva da dođemo k njemu kada smo umorni, opterećeni, zbunjeni ili iscrpljeni. Isus će pružiti pravi i trajni odmor. Hodaj s Isusom, razgovaraj s Isusom. Samo u njemu ćemo pronaći smirujuće i utješne mjere milosti.
Sigurna nada u Isusa
Vidjeli me roditelji sada ili ne, znam da ću ih opet vidjeti. I budući da mi je Gospodin u Svojoj milosti i milosrđu otvorio oči da shvatim smrt kojom je umro da plati za moje grijehe, znam da ću i ja jednog dana vidjeti Isusa licem u lice.
Vidjeli me roditelji sada ili ne, znam da ću ih opet vidjeti.
U međuvremenu, smrt nema posljednju riječ. Čak i dok tugujemo zbog gubitka onih koje toliko volimo, znamo da ti rastanci nisu kraj priče. Kao što Heidelberški katekizam pita i odgovara:
Što ti je jedina utjeha u životu i u smrti?
Da ne pripadam sebi, već da pripadam – tijelom i dušom, u životu i u smrti – svom vjernom Spasitelju, Isusu Kristu.
Amen i amen. Živimo životom koji nam je Bog dao toliko predani njemu da drugi gledaju mimo nas i vide našeg dobrog i milosrdnog Boga.
Autorica: Katie Polski; Prijevod: Nenad A.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
