Neke tuge su vrlo duboke i traju jako dugo, zbog čega oni koji ih nose u sebi mogu očajavati u vezi toga hoće li ikada pronaći spokoj, barem u ovome životu. Bez obzira koliko bio velik okvir kojeg oni pokušavali staviti oko njihove boli, izgleda da tama uvijek uspije prokrvariti sve do rubova.
Možda ste i vi jedan od vjernika koji često leže u zemlji boli. Niste poslušali gorak savjet Jobove žene, o tome da trebate prokuniti Boga i umrijeti (Job 2, 9) i po Božjem milosrđu ni nećete. Vaša vjera nije slaba. Znate da se Bog prema vama odnosio jako dobro u Kristu. Ne možete Ga prokleti.
No ipak, zajedno s Jobom, gledate u ruševinu doma svoga života, u kojoj toliko dragih želja leže mrtve. Čak i usprkos vjeri koja je veća od sjemena gorušice, izgleda da se vaša slomljenost ne može popraviti dok ste u ovome svijetu. Ranu je nemoguće zacijeliti. Tugu nemoguće utješiti. Tmina prekriva najveće okvire koje bismo mogli izraditi.
Zbog svega ovoga, kada se Bog obraća vjernicima u Rimljanima 8, On ih ne potiče na to da se više potrude kako bi našli olakšanje usred problema. Umjesto toga, daje im okvir koji je veći od ovoga života.
Tijela koja stenju, Zemlja koja stenje
Kada razmišljamo o Rimljanima 8, na pamet nam mogu samo pasti sljedovi pobjedničkih zvukova trublje, koji odjekuju tijekom poglavlja. „Nema osude! Abba, Oče! Sve se završava na dobro! Tko može biti protiv nas? Više nego pobjednici!“ No čak i dok nas Pavao odvodi do vrhunaca kršćanske radosti, on nas također vodi i do dubina kršćanske tuge. Od planinskih vrhova slave u Rimljanima 8, do doline dubokog i očajničkog stenjanja.
Pavao piše sljedeće: „Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.“ (Rimljanima 8, 22-23) Zemlja, sa svim svojim ljepotama, leži poput majke na svojim leđima, u očaju i boli za novim životom. A Božji narod, uza sve naše blagoslove u Kristu, tetura ovim svijetom poput djece koja su daleko od doma, čekajući našeg Oca. Dok čekamo mi stenjemo.
Stenjemo jer mi, sinovi i kćeri drugog Adama i dalje patimo i umiremo kao da smo sinovi prvoga; od praha smo nastali, u prah se vraćamo. Stenjemo jer naše noge i pluća posustaju, jer vid nestaje, jer nas pogađaju različite bolesti. Stenjemo zbog toga što iskušenja i nevolje ovoga vremena ponekad djeluju kao oživotvorenje noćnih mora, (Rimljanima 8, 35) poput tereta koji je pretežak za naša slabašna ramena. Stenjemo jer odgođena nada čini naša srca bolesnima, a bolest nekad djeluje kao da je smrtonosna. (Rimljanima 8, 24-25) Stenjemo zbog toga što ”patnje suvremenog vremena” mogu staviti veo na Krista kojeg volimo. (Rimljanima 8, 18)
Trebali bismo se paziti da ne prikrivamo takva stenjanja floskulama, koliko god bile dobronamjerne. Vjernici mogu biti u stanju da su tako zbunjeni, tako potlačeni tako krajnje slabi, da naša usta, otvorena za molitvu, ne oblikuju riječi. “Ne znamo za što trebamo moliti iako želimo moliti”. (Rimljanima 8,26). Tako, bez riječi gledamo ispred sebe, horizont ovog života obavijen jednim nesuvislim jecajem.
U isto vrijeme, trebali bismo paziti da ne dopustimo ”ovom sadašnjem vremenu”, ovih sedamdeset ili osamdeset godina da postave granice za naše nade, našu radost. Pavao o tome piše sljedeće: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (Rimljanima 8, 18) U ovome svijetu teškog stenjanja, dolazi slava.
VIDI OVO: Slomljenost je put do blagoslova: Neka te ova poruka prati cijeli život
Slava će doći
Mi tada ne uzdišemo poput onih koji nemaju nade. Jer ove boli, iako traju koliko i naši zemaljski životi, su ”porođajne boli”, a ne boli smrti. (Rimljanima 8, 22) ”Patnje sadašnjeg vremena” završavaju u slavi, ne u grobu. Slava koja će doći bit će dovoljno velebna, dovoljno neusporediva da će moći odgovoriti na najveće stenjanje ovoga vremena: stenjanje ovih krhkih tijela i stenjanje ove pale Zemlje.
Obnovljena tijela
Za sada, naš identitet Božje djece leži u velu ispod slabašnih tijela i života ispunjenog boli. Naša tijela slamaju se kao i svaka druga tijela. Naši životi spotiču se i krvare, kada zapinju za trnje kao i svaki drugi život. U stvari, kao što su promatrači prosudili da je Krist ”udaren, unesrećen od Boga” (Izaija 53, 4), tako i mi sebi možemo izgledati: poput ovaca koje se vode na klanje. (Rimljanima 8, 36) U našim očima možemo izgledati kao da nas je Bog napustio.
No ne zauvijek. Jednoga dana, naše pravo ”ja”, koje je sada skriveno u Kristu (Kološanima 3, 3) bit će vidljivo. Tada će se dogoditi sljedeće: „Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.“ Vaš status Božjeg djeteta postat će vidljiv ne samo oku vjere, nego i oku vida, dok budemo odbacivali ovo tijelo vezano za smrt i poput briljantnog cvijeta rođenog iz prljavog sjemena, kada se budemo uzdizali na blistav način. Neprolazni, snažni, ovjenčani Kristovom slavom (1. Korinćanima 15,42-43; Filipljanima 3,21), konačno ćemo poprimiti naše istinsko obličje.
Konačno ćemo vidjeti što slava može učiniti s ovim razlomljenim komadićima života. Poput dlana našeg Gospodina Krista nad bolesnima, slava će obnoviti svaki dio nas, koji je i dalje slijep i slomljen, koji je još uvijek nepokretan i bolestan i iscijelit će svako naše neiscjeljivo mjesto. Slava će biti balzam za kojim smo čeznuli, no kojeg nismo mogli pronaći ovdje, lijek koji nam je bio izvan dosega. Jer sama Slava će vas dotaknuti svojim vlastitim rukama, a Njegovi ožiljci učinit će da naši ožiljci zauvijek nestanu. (Otkrivenje 21, 4)
Obnovljena Zemlja
Njegovi će ožiljci učiniti da naši nestanu; i ne samo naši. Stvorenje isto tako čeka na slavu, a trenutno stanje slomljenosti posljedica je i podsjetnik naše vlastite. Kao što nas uči Rimljanima 8, 20-21: „…stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.“ Oh kako ono čeka na slobodu: „Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih…“ (Rimljanima 8, 19) Mora, čak i sada, spremna su zarikati, stabla su spremna zapljeskati svojim dlanovima, a pjesma brežuljaka ovisi o udahnutom dahu. (Psalam 98, 7-8; Izaija 55, 12)
Zajedno s nama, stvorenje će se isto tako spustiti u grob i nakon toga će uskrsnuti, preobraženo. Ono će isto tako, poput sjemena, proklijati u ljepotu koja će biti nezamisliva, a sloboda i slava stvorenja bit će jeka naše vlastite; i također jeka Kristove. (Rimljanima 8, 21) U međuvremenu, stvorenje stenje za ovom preobrazbom, čezne za time da postane naličje slave djece, prikladan okvir za našu bezgraničnu radost.
Stvorenje očekuje dan kada će njegovo kamenje teći poput zlatnih ulica, kada će njegovo drveće donositi plodove za naše iscjeljenje, kada će svaka ptica pjevati pjesmu i svaki cvijet širiti miris Božje sve pobjedničke ljubavi u Kristu. (Rimljanima 8,37–39)
Slava je već ovdje
Slava, dakle, trči prema ovome svijetu poput rijeke s prijestolja Božjega, poput svjetla iz svjetiljke Jaganjčeve, poput Duha zapuhanog nad Ezekielovom dolinom, i spremna je doći i iskopati grob svim našim žalostima. No ipak, čak i sada, u ovom sadašnjem vremenu stenjanja, jamstvo te slave živi i boravi unutar nas.
Ako je Krist vaš onda ”Duh Božji boravi u vama”. (Rimljanima 8, 9) Isti Duh koji je uzdigao i proslavio Krista učinio je vaše srce svojim domom. (Rimljanima 8, 11) Njegovo prisustvo je obećanje da će se uzdasi preobraziti u slavu (Rimljanima 8, 23; 30), obećanje koje isto tako govori da ta slava može ući u vaše uzdahe.
Svaki puta kada hodimo ”prema Duhu” (Rimljanima 8, 5) osjećamo otkucaje besmrtnog srca slave. Svaki puta kada usmrtimo neko od djela tijela (Rimljanima 8, 13) ili kada na bol srca zavapimo sa ”Abba” (Rimljanima 8, 15), kada volimo Krista usprkos našim teškim gubicima (Rimljanima 8, 35-39), držimo, poput Noe, maslinovu grančicu nadolazeće slave, maleni komad zemlje, koja se nalazi iza tuge.
Neke boli ispunjavaju cijeli okvir ovoga života. Neke rane nikada u potpunosti ne zacijele u ovome životu. Neke nas nade slijede i dalje neuslišane, čak i u grob. No slava dolazi; a Duh slave živi, čak i sada, kao naš nerazdvojni prijatelj. Patnje sadašnjeg vremena, koliko god da su široke, duboke i duge, ne mogu se usporediti s Njime.
