Djedovi i bake iz Biblije nas mogu naučiti nevjerojatne lekcije danas. Mnogi su odigrali ključnu ulogu u povijesti spasenja.
U Bibliji postoje mnogi heroji vjere. Dok čitamo priče o njima, obično vidimo da su opisani kao patrijarsi, kraljevi, vojskovođe, vojnici, stratezi, špijuni ili roditelji i djeca. Rijetko, ako ikada ih percipiramo kao bake i djedove.
No, istina je da su mnogi poznati ljudi iz Biblije bili djedovi i bake. Mnogi su odigrali ključnu ulogu u povijesti i svatko od njih ima nešto što može naučiti današnje djedove i bake.
Pročitajmo o sedmero djedova i baka i o onome što nas oni mogu danas naučiti.
Henok
„Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina te mu se rodilo još sinova i kćeri.“ (Postanak 5, 22) Imajte na umu da Henok nije hodio s Bogom samo jedno ili dva razdoblja ili kada su stvari bile lagane. Hodio je s Bogom tri stotine godina, za vrijeme vremena kada je vladala velika pokvarenost. Takva pokvarenost da je Bog u stvari dva naraštaja kasnije uništio cijeli svijet, osim obitelji Henokova unuka.
Henkok je živio drugačije od svijeta u kojem je živio i iskusio je nešto što čak ni Adam nije iskusio; istinski užitak hodanja s Bogom. Učio je kako biti s Bogom u svakoj situaciji i životnoj okolnosti. Znamo priču. Henok nije umro nego je bio uznesen k Bogu. (Hebrejima 11, 5) Kako je Henok udovoljio Bogu? Tako što je hodio s Njime. Henokov primjer naglašava Božju želju koja želi da svatko od nas hoda s Bogom.
Kakve lekcije možemo naučiti od djeda Henoka? Prvo, hodanje s Bogom naš je prioritet, što će možda od nas zahtijevati da živimo protivno onome kako živi društvo. Prilikom istraživanja Henokovog života, vidimo da hodanje s Bogom ne samo da mora biti naša dužnost, nego da to moramo činiti iz najvećeg užitka.
Kako je ovaj hod utjecao na Henokov odnos s njegovim unukom? Smatram da je sigurno za reći da je Henok prenio svoje vjerovanje i ljubav, koju je imao prema Bogu, svome unuku Noi, čija je obitelj bila jedina koja je bila spašena od potopa.
Abraham
Prvi puta čitamo o Jakovljevom djedu u Postanku 11, gdje vidimo da se zove Abram.
Nedugo nakon uvoda, čitamo o tome da je Bog pozvao Abrama neka ostavi svoju zemlju i svoju obitelj. (Postanak 12, 1) Isto tako nekoliko stihova kasnije čitamo da je Abram, bez bilo kakvog predznanja o tome gdje ide i što ga ondje čeka, otišao. (Postanak 12, 4)
Odlazak nije bio Abramov plan. Preseljenje nije bilo dio njegovog plana. Nije dobio nikakve detalje, a kamoli kartu ili popis svega što bi mu moglo zatrebati. No otišao je, brzo i spremno.
Jedna od najvažnijih lekcija koje možemo naučiti o Abrahamu jest da je bio brzo poslušan. Neki od nas su planeri. Većina nas želi znati detalje. Trebamo znati gdje idemo i koliko će nam zatrebati dok ne dođemo ondje. No to nije bio slučaj s Abrahamom. Zasigurno mu je trebalo određeno vrijeme, kako bi se on i njegova najbliža obitelj spakirali i krenuli na putovanje, no u svome umu Abraham je već bio na putu odmah nakon što ga je Bog pozvao.
Kada mu je Bog progovorio, poslušao je. Kada je Bog zapovjedio, poslušao je. (Hebrejima 11, 8)
Naravno, ne možemo govoriti o Abrahamu a da ne spomenemo Izaka i oltar. Kakvu lekciju djed može naučiti iz ovog neugodnog primjera? Smatram da se odnosi na sljedeće: znajući Boga, Abraham je poznavao Boga. Stoga, imao je potpuno povjerenje čak i kada se od njega tražilo neka učini ono najteže. Naša lekcija od Abrahama jest da pouzdano vjerovanje i povjerenje u Boga dolaze od poznavanja Boga. (Jakovljeva 2, 23)
Izak i Rebeka
Izakov život pružio je bogat materijal za ove privlačne lekcije za biblijsku školu: bio je obećan roditeljima u starijoj dobi, otac ga je vezao i prinio kao žrtvu, bio je u svome domu dok je njegov sluga poslan kako bi mu našao suprugu, blagoslovljen blizancima. Josipovi djed i baka preko jednog od njihovih blizanaca, ovaj biblijski patrijarh i njegova supruga nas mogu naučiti nekoliko vrijednih lekcija.
Prva lekcija odnosi se na ono što ne činiti. Nakon što čitamo o rođenju blizanaca, čitamo iduće riječi: „Izaku je Ezav bio draži jer je volio divljač, a Rebeka je više voljela Jakova.“ (Postanak 25, 28)
Jedan blizanac bio je draži Izaku dok je drugi bio draži Rebeki, što se pokazalo kao nešto vrlo opasno. Umjesto da su odrastali kao blisko povezana braća, ovi dječaci postali su žestoki protivnici.
Izak i Rebeka demonstriraju nam negativan rezultat koji nastaje iz pristranosti. U svojoj Riječi, Bog nas uči da ne smijemo biti pristrani. (Jakovljeva 2, 1; 9) Isto tako, iz Biblije znamo da je Krist umro za sve nas (Ivan 3, 16) i da Bog ni prema kome nije pristran. (Rimljanima 2, 11) Jasno je da ni mi, kao djedovi i bake, ne smijemo imati omiljene među našim unucima, nego da sve trebamo voljeti isto.
No nemojmo ostati ovdje. Iako nas prva lekcija uči o tome što ne činiti, druga je daleko pozitivnija.
U vrijeme kada je više žena i priležnica bilo uobičajeno, iz Biblije vidimo da je Izak bio vjeran Rebeki. Ne, nisu bili savršeni, kao što nije bio ni njihov odnos. Ipak, u braku utemeljenom na Bogu, ostali su predani jedno drugome bez obzira na sve.
Brak je svetinja. Treba se temeljiti na Bogu, a naša predanost tome treba biti nepokolebljiva. U kulturi gdje je predanost braku slaba i gdje se na brak gleda olako i kao na jednokratnu stvar, naši unuci trebaju od nas da budemo model biblijskog braka, bez obzira koliko stvari bile teške.
Jakov
Djed Efrajima i Manašea, Josipovih sinova, može nas naučiti lekciju od davanju blagoslova. Blagoslovi su ozbiljna stvar. Trebamo samo ponovo pogledati braću blizance Jakova i Ezava i razmisliti o tome. Razmislite na trenutak o Jakovljevom lukavom djelu kojim je Ezava prevario za njegovo pravo prvorodstva. Prema odgovoru Ezava, čini se da pravo prvorodstva nije bilo velika stvar. Vidimo da je njegov jedini odgovor da prezire svoje prvorodstvo (Postanak 25, 29-34). Nigdje ne čitamo o Ezavu koji ga je pokušavao povratiti tako što bi iznio svoj slučaj pred Izakom ili pokušao ponovno pregovarati s Jakovom.
Međutim, pogledajte njegov odgovor kada je prevaren za očev blagoslov: “Kad je Ezav čuo očeve riječi, briznuo je u glasan i gorak plač i rekao svome ocu: “Blagoslovi me – i mene, oče moj”! ( Postanak 27,34) Ovaj put Ezav je potpuno izgubio živce, do te mjere da je bio spreman ubiti svog brata. Ovdje se radilo o nečemu što je bilo više od blagoslova nego što većina nas danas razumije. Starozavjetni blagoslovi s oca na sina uključivali su riječi ohrabrenja i potvrde, pojedinosti u vezi sa sinovljevim nasljeđem i proročanske riječi o budućnosti. Ova praksa blagoslova oca na sina naglašena je u Knjizi Postanka, gdje čitamo da je svaki od patrijaraha javno blagoslovio svoje sinove. U slučaju Jakova, praksa je proširena i na unuke. (Postanak 48, 9) Blagoslovi su od iznimne važnosti u životu čovjeka. To je vrijedilo u biblijska vremena, a vrijedi i danas. Primiti blagoslov velika je čast. Ne primiti ga usporedno je prokletstvu.
Od Jakova učimo nevjerojatnu moć blagoslova i važnost, koju izrečena riječ ima nad našim unucima. Svojim riječima bake i djedovi danas imaju potencijal blagosloviti ili prokleti svoje unuke. Izgovoreni blagoslov služi kao kanal kroz koji potvrđujemo vrijednost naših unuka kao djece Božje.
Boaz i Ruta
Djed i baka od Jišaja i pradjed i prabaka od Davida, Boaz i Ruta uče nas puno toga o Božjoj obilnoj ljubavi, otkupljenju i o nečemu što se zove milosrđe. Započnimo s malo pozadine.
Ruta je bila Moapka i snaha od Noemi, koja je bila Izraelka koja je živjela u Moabu. Nakon smrti svih muškaraca u obitelji, Ruta je ona koja je riskirala time što je napustila svoj dom, svoju obitelj i svoja dobra, kako bi slijedila Noemi natrag u Betlehem. Budući da su Izraelci i Moapci bili neprijatelji, Ruta je bila strankinja u nepoznatoj i neprijateljski nastrojenoj zemlji.
Boaz, Rutin muž-otkupitelj, bio je vrlo vjerojatno, prema biblijskim spisima, sin Rahabe. Sjetimo se da je Rahaba bila ne Židovka i bivša prostitutka, koja je preživjela izraelsko osvajanje Jerihona, jer je sakrila židovske špijune i pomogla im u bijegu.
Možete li zamisliti kakve je priče Boaz čuo kao dječak? Priče o nevjerojatnim Božjim djelima u Jerihonu i u životima Rahabine obitelji? Priču o otkupljenju strankinje i prostitutke, koja je bila spašena po milosrđu Božjem i koja je nakon toga nakalemljena na izraelsko stablo?
Sigurna sam da je osobno svjedočanstvo o Božjoj raskošnoj ljubavi, koja je bila izlivena na Rahabu, utjecalo na način na koji je Boaz gledao Rutu onog dana kad ju je vidio kako sakuplja na njegovom polju i nakon što je otkrio tko je ona. Sasvim je vjerojatno da je vidio nešto poznato i drago u ženi koja je ostavila sve, kako bi pošla za Noemi i kako bi s vremenom prihvatila izraelski narod i izraelskog Boga. Možemo naučiti mnoštvo lekcija od ovog para djeda i bake. Na primjer, možemo naučiti o važnosti dijeljenja priča o Bogu s našom djecom i unucima. Uče nas o tome da trebamo vjerovati Bogu po pitanju naših unuka, dok njih dvoje dijele svoju priču o Božjoj ljubavi prema pomirenju neprijatelja, otkupljivanju grješnika i o tome da je nekoć strance učinio svojom djecom. Osim toga, Boaz i Ruta nas uče da se Bog jako raduje kada stvara prekrasne stvari iz groznih nereda.
Ana
Obično kada čujemo ime Ana, zamišljamo si prikaz majke, a ne bake. Naše misli okreću se dirljivoj priči, koja je zabilježena u 1. Samuelovoj 1, gdje čitamo o ženi koja očajnički želi biti majka.
No to nije cjelovita priča o Ani. Ana je isto tako bila i baka. Godinama nakon što što je bila vjerno ustrajna u svom čekanju na dijete, bila je blagoslovljena time što je postala baka Joela.
Biblija govori da je ”godinu za godinom”, Elkan, Anin muž išao u Šil kako bi štovao i prinio žrtvu. (1. Samuelova 1, 3) Ne piše koliko su njih dvoje morali čekati kako bi dobili dijete.
No čekali su, a dok je Ana čekala, molila je. Sigurna sam da joj je ponekad djelovalo kao da se moli za nešto što nikada neće dobiti, ali nikada nije odustala. Zapravo, dogodilo se potpuno suprotno. U njezinom ustrajnom čekanju, njezina je vjera rasla. Njezin se fokus pomaknuo s nje same na Božju slavu. Od bake Ane možemo naučiti da Bog, koji djeluje na mnoštvo načina, koristi naše čekanje za rast naše vjere. Osim toga, možemo slijediti njezin primjer ustrajnosti: kada su u pitanju financije, kada je obiteljska dinamika napeta, kada naši unuci odu od Boga. Umjesto odustajanja, možemo znati da ustrajnost stvara karakter, a karakter stvara nadu. (Rimljanima 5, 3-5)
Loida/Luiza
Luiza sigurno nije bila jedina baka u Bibliji koja je pokazala jaku vjeru u Boga. Međutim, njezina demonstracija vjere privlači našu pozornost, baš kao i ona apostola Pavla. U Bibliji je zapisano da je Timotejeva baka bila polazište iskrene vjere, koja se očitovala i u njezinoj kćeri i unuku. (2. Timoteju 1, 5) Kasnije u istoj poslanici saznajemo da je Timotej od djetinjstva učio o Bogu od svoje bake. (2. Timoteju 3,14-15)
Način razmišljanja Luize bio je usmjeren na cijeli naraštaj. Nije se trudila njegovati vjeru samo kod svoje kćeri i tu stati. Ne, nastavila je raditi, ulagati i u idući naraštaj. Podučavala je Timoteja, utječući na njega baš kao što je utjecala na svoju kćer. Baka Luiza postavila je temelje zbog kojih se Timotej mogao razviti u čovjeka kakav je postao. Postoje vrijedne lekcije koje možemo naučiti od nje. Ova novozavjetna baka nas uči da trebamo imati cijeli naraštaj na umu, dok radimo na njegovanju iskrene vjere kod naših unuka. U kulturi koja govori da je naš posao završen i da smo zaradili vrijeme samo za sebe, ne bi bilo na odmet sjetiti se lekcije koju nas ovdje uči Luiza.
Biblija je jasna. Svojim unucima trebamo govoriti o Bogu (Ponovljeni zakon 4,9) i trebamo na njih prenijeti baštinu vjere. (Psalam 78,4) S velikim uvjerenjem i odlučnošću, moramo se oduprijeti iskušenju da svoj posao nazovemo završenim i da kažemo da je sada na drugima da odgajaju naše unuke. Također, moramo shvatiti da vrijednost našeg odnosa s našim unucima ne treba odbaciti. Luiza je voljela svoj odnos s Timotejem i kroz taj odnos imala je imati velik utjecaj na njegov život. Prema istraživanju, bake i djedovi imaju najveći utjecaj na svoje unuke od svih ostalih osim roditelja. S obzirom na ovu lekciju, moramo shvatiti da je naš odnos s našim unucima prioritet, mjesto gdje možemo poučavati od ranog djetinjstva, prenoseći im nasljeđe vjere. Bake i djedovi iz Biblije mogu nas puno toga naučiti o našim ulogama, ako smo spremni pogledati i poslušati.
Neka se o nama kaže kao što je bilo rečeno o djedu Jotamu, Ezekijinom djedu: “Činio je što je pravo u očima Jahvinim.“ (2. Kraljevima 15,34) Budimo uzori i primjeri Božje ljubavi i milosti našim unucima, koje će oni gledati i na koje će zasigurno utjecati životi koje odaberemo živjeti.
Autorica: Deborah Haddix; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Crosswalk.com
