10. rujna 2021. godine bio je dan kojeg otac neće zaboraviti. To nije bio dan kada je naše najstarije dijete naučilo hodati. To nije bio njegov prvi dan škole, koji se zapravo dogodio nekoliko dana kasnije. To nije bio dan kada je naučio voziti bicikl. Ne. 10. rujna 2021. godine bio je dan kada se moj sin susreo sa smrću.
Ne s bilo čijom smrću. Radilo se o prabaki Sally, baki moje supruge. Kada bismo išli u Los Angeles, naš bi se sin družio s prabakom Sally, grlio bi je, razgovarao s njom, fotografirao se s njom. Poznavao ju je. Ali ipak je bila ondje; ležala je zapanjujuće mirno, previše mirno da bi spavala, u velikoj, drvenoj kutiji, okružena cvijećem, fotografijama. Sjećam se njegovog pogleda: njegove malene oči bile su ispunjene zbunjenošću, znatiželjom i strahom. Pogledavajući uokolo znao je da bi trebao biti tužan, no nije dovoljno razumio zašto, zbog čega je cijeli prizor bio još više uznemirujući. Bez obzira na to koliko vaše dijete ima godina, ništa vas ne može u potpunosti pripremiti za trenutke poput ovih.
Mogao bih napisati mnoštvo članaka o tome danu, ali zasad, nije li zanimljivo to što je moj sin mogao živjeti pet punih godina i ne biti suočen sa smrću?
Stavljanje vela preko smrtnosti
Počeo sam zapažati koliko je na neobičan način smrt odsutna iz svakodnevnog života, kada je Ray Ortlund citirao citat iz viktorijanskog doba, otprilike između 1820. i 1914. godine, iz vremena kada su ljudi daleko slobodnije govorili o smrti, ali gotovo nikada o seksu. Sada je suprotno istinito. Taj me citat nagnao na istraživanje vremena, kada je smrt bila vidljiviji pripadnik društva.
Tugovanje u američkom društvu pretežito je diskretno. Razgovaramo o ”poštivanju privatnosti obitelji”. Kada netko premine, skupina osobe koje vole preminulu osobu obuku lijepu odjeću, dođu na kratko bdijenje, nakon toga na kratku službu, pa na pogreb, nakon čega slijedi još jedna služba. Sve se ovo može završiti u jednoj polovici dana.
No u 19. stoljeću u Britaniji, ljudi su tugovali drugačije i daleko više javno. Udovice bi čak i nakon pogreba dugo nosile jasno izražene haljine, koje bi ponekad znale nositi čak i godinu ili dvije godine. Cijela modna industrija okretala se oko smrti. To je značilo da nije bilo neobično za vidjeti da bi netko tugovao tako da svi mogu vidjeti. Čak je i djeci bilo jasno da odrasli tuguju i zbog toga su morali postavljati pitanja, koja naša djeca danas rijetko postavljaju.
S obzirom na to koliko se danas malo pažnje posvećuje smrti, treba li nas iznenaditi činjenica da smrt ne možemo ni promotriti onako kako bismo trebali? Dok društvo pokušava prigušiti i sakriti stvarnost smrti, ono neizbježno postaje manje pripremljeno za smrt. Ja osobno želim biti spreman za dan kada smrt dođe, a doći će po mene, po vas i po sve one koje poznajete, osim ako se Krist najprije ne vrati. Dok odgajam troje mladih života, jedan od velikih tereta jest pripremiti ih da umru na ispravan način.
VIDI OVO: Što se događa odmah nakon smrti? U Bibliji nalazimo odgovor
Bi li smrt mogla biti bolja?
Kada mi se moj trenutak smrti približi, želim se susresti s njime poput apostola Pavla. Želim biti pripremljen na smrt kao što je on bio, kako bih mogao živjeti u punini kao što je i on, prije svoje smrti. Mogli bismo proći nekoliko stihova, no Filipljanima 1 govori o smrti na jednako smio i prekrasan način kao i svaki drugi.
Dok Pavao piše ovu poslanicu, on sjedi u rimskom zatvoru, bez sigurnosti da će odande ikada izaći. Njegovi prijatelji su se bojali. Nakon mnoštvo straha otprije, osjećali su da bi ovo mogli biti to.
„Očekujem i nadam se, da se ni u čemu neću postidjeti, nego da će se i sada, kao svagda, sa svom smjelošću Krista proslaviti u tijelu mojemu, bilo životom, bilo smrću.“ (Filipljanima 1, 20) Dok bi drugi bili prožeti zabrinutošću, žaleći za svime onome što bi mogli izgubiti i što ne bi mogli dovršiti, Pavao prihvaća mogućnost završetka, čak i ako bi on mogao doći preuranjeno.
Nekoliko stihova kasnije, Pavao izražava pouzdanje u to da će ga Bog izbaviti iz tamnice, no to pouzdanje ne dolazi od njegovih okolnosti. Sve što je mogao vidjeti ukazivalo je na drugačiji rezultat. Znao je da bi mogao umrijeti. No ta zastrašujuća misao ga nije uzbunjivala.
„Jer je meni život Krist, a smrt dobitak.“ (Filipljanima 1, 21)
Kada čitamo ovo, stih uopće ne izgleda kao smrt. Nada je iz smrti izvukla sve njezine sjenke, svu njezinu blijedost. Za Pavla, smrt je poput demoniziranog muškarca o kojem čitamo u Marku 5, koji je slomio svoje okove, nemilosrdno se rezao, proklinjao nebesa godinama, sve dok nije susreo Krista. Nakon toga se dogodilo sljedeće: „Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti – on koji ih je imao legiju. I prestraše se.“ (Marko 5, 15) Krist to čini smrti svakome onome tko živi za Njega.
Tijekom razmišljanja o onome što smrt i život donose Pavlu, on ne samo da tolerira i prima smrt; on čak smrt priželjkuje. ”Dobit. Bolje. Nagrada”. On ne prezire svoj život u Kristu ovdje na Zemlji: „A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam!“ (22. stih) No dovoljno je znao da može rado mijenjati sve ono što ima sada, za ono što tek dolazi.
VIDI OVO: Ljudska duša nakon smrti: Što se s njom događa?
Daleko bolji život
Pavao je, kao i ostatak čovječanstva, bio rođen u ropstvu straha od smrti. (Hebrejima 2, 15) Svjesno ili nesvjesno, živimo i odrastamo unutar ugnjetavajuće, zastrašujuće stvarnosti koja kaže da ćemo umrijeti. Zbog tog straha činimo sve vrste grješnih i nerazumnih stvari. Pavao nije bio imun na grozu koja terorizira milijune. Što je promijenilo njegov pogled na smrt? Kakvu leću bi mogao staviti, kako bi smrt gledao na drugačiji način?
O ovome nam piše dva stiha kasnije: „Jer sam pritisnut s obje strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, što bi bilo mnogo bolje.“ (Filipljanima 1, 23) Smrt je bolja od života samo onda ako smrt znači živjeti bliže Kristu. To se i događa onima koji, poput Pavla vjeruju u Krista i slijede Ga: „Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ (1. Ivanova 3, 2) On će biti toliko zapanjujući, tako će nas zadovoljiti da će nas susret s Njime promijeniti. Smrt će nas upoznati sa slavom, koja ne samo da će nas zapanjiti, nego će nas i progutati i preobraziti.
Jednoga dana probudit ću se u daleko boljem svijetu, okružen daleko boljim prizorima, prilikama i okusima i iskusit ću daleko boljeg sebe. Bolji svijet, jer Kristova vladavina bit će vidljiva i osjetit ćemo je gdje svagdje oko nas. Bolje avanture, jer ćemo jesti, raditi, putovati, smijati se, plivati i vladati s onime tko je sve stvorio. Bolji ja, jer ću Mu biti jako sličan. Zbog svega ovoga smrt gubi svoj žalac. Zbog ovoga smisao gubitka svega može izgledati kao dobitak.
Živimo kako bismo umrli
Ova perspektiva ne služi samo kako bi nas pripremila na to da umremo kako treba. Ona nas isto tako priprema na ispravan život, do smrti. Ironično, iako će ispravno umiranje značiti bolji život nego ikada, ispravno življenje znači neprestano umiranje samome sebi. Pavao je rekao: „Ja umirem svakoga dana.“ (1. Korinćanima 15, 31) Što ovo znači?
On nam u Filipljanima 1, 22 piše: „A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem?“ Što bi to plodno djelovanje moglo biti?
„U to uvjeren, znam da ću ostati i biti uz vas sve, za vaš napredak i na radost vjere, da ponos vaš mnome poraste u Kristu Isusu kad opet dođem k vama.“ (Filipljanima 1, 25-26)
Zbog toga što je bio spreman umrijeti, Pavao je bio slobodan i mogao je živjeti, ne za sebe nego za radost drugih u Bogu. Drugim riječima, Pavao je bio slobodan živjeti svoj život kako bi pripremao ljude da mogu ispravno umrijeti, dajući im razlog za razlogom zašto živjeti za Krista i zašto čeznuti za nebom. Proveo je ono malo vremena što je živio na Zemlji u potrazi za kreativnim i skupocjenim načinima kako bi mogao zadobiti duše i učiniti ih zrelima za svijet koji dolazi. Znao je da ispravno umrijeti na njegov posljednji dan života znači ispravno umirati svakoga dana.
Stoga, ako i mi želimo živjeti i umrijeti na ispravan način, umiremo tako, sve dok dišemo, kako bi drugi mogli u potpunosti živjeti u Kristu.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
