Dvadeset i pet godina. Tri stotine mjeseci. Tisuću tristo tjedana. Devet tisuća i sto trideset i pet dana. Toliko je dugo Abraham čekao, od vremena kada je čuo Božje obećanje do dobivanja svoga sina. (Postanak 12, 4; 21, 5)
Možemo pročitati Postanak 12-21 odjednom. Abraham i Sara živjeli su to vrijeme dan po dan, više od devet tisuća dana. Čitamo da se Bog pojavio Abrahamu tri puta kako bi potvrdio svoju Riječ. (Postanak 15,5; 17, 16; 18, 10) Abraham i Sara nosili su prethodna obećanja u zemlji trenutne tišine, čekajući otvorenih ruku i prazne maternice.
Abraham, ”otac sviju nas”, (Rimljanima 4, 16) bio je čovjek od čekanja; njegova vjera zasnivala se na čekanju. Kako su njegove sedamdesete prelazile u osamdesete i devedesete, čekao je. Dok je prolazio kroz Haran u Kanaan prema Egiptu i natrag, čekao je. Dok je njegovo tijelo slabilo i njegova kosa postala sijeda, čekao je.
Bog im je ranije mogao dati Izaka ili je svoje obećanje mogao objaviti kasnije. Umjesto toga, poslao je Abrahama u divljinu neka ondje čeka 25 godina. Čekanje je dio Božjeg plana za Abrahama. To je Njegov plan i za nas.
Čekati na Gospodina
Kakav otac, takvi su sinovi. Abrahamova djeca su oduvijek bila i bit će, narod koji čeka. Često čekamo otvorenih ruku, dok maternice naših nada boležljivo čekaj u na život.
Možda, poput Davida, sjedimo u nekoj jami odnosa ili duhovnosti i čekamo da nas Bog odande izvuče. (Psalam 40, 1-2) Možda, poput Jeremije, ležimo u vlastitim ruševinama, čekajući na Boga, da nas spasi i otkupi. (Tužaljke 3, 25-26) Možda, poput Izaije, hodamo i ne pronalazimo Božje lice, čekajući na to da Ga ponovno vidimo. (Izaija 8, 17) Bilo kako bilo, molili smo i nismo još dobili, tražili smo no nismo još uvijek našli, kucali smo ali nam još uvijek nije otvoreno. (Matej 7, 7-8) Bog je obećao, mi smo molili, ali i dalje čekamo.
U isto vrijeme u nama se mogu javiti mnoga pitanja, koja se mogu opisati riječima čekanja Asafa:
„Zar će se dovijeka gnjeviti Svemogući i zar se više nikada neće smilovati? Zar je zauvijek prestala milost njegova? Zar se je prekinula riječ njegova obećanja za sva pokoljenja? Zar je zaboravio Bog milostiv biti, u gnjevu zatvorio milosrđe svoje?“ (Psalam 77, 7-9)
Kada sati prolaze, a Sunce nikako da izađe, naša srca koja čekaju mogu biti blizu sloma. No, srca se ne slamaju, barem ne onda kada se nalaze u Božjim rukama. Toliko je broj vjernika otkrio da Bog zna kako otvoriti rijeke kroz divljinu čekanja, kojima svakodnevno osvježava naše najsuše nade. Čitamo o tome kako je Abraham ”rastao u vjeri”, kako je sve više zalazio u godine u kojima nije imao djece. (Rimljanima 4, 20) Tako je i s nama, ako znamo kamo gledati za vrijeme našeg čekanja: ne u naše vlastite besplodne živote, nego na Boga, na Njegovu vjernost, prema Njegovim obećanjima i prema putu na kojem hodimo s Njime.
Gledati na Boga
Za mnoge, najdublja bol u vezi čekanja odnosi se na osjećaj da Bog, koji je nekad djelovao tako blizu, sada djeluje kao da je jako daleko. Poput Davida, postavljamo si ovo pitanje: „Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene?“ (Psalam 13, 2) Nebesa su se nekad činila kao da su prozor; sada nam djeluju poput zida.
No ono što je fantastično jest to da psalmisti i proroci nisu shvatili Božju odsutnost kao razlog za okretanje od Njega. U njihovom čekanju, održavali su stav usmjerenosti prema Bogu. Njihovi pogledi i molitve bile su usmjerene prema Bogu, kojeg nisu mogli vidjeti. Prorok Mihej govori za mnoge:
„A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati.“ (Mihej 7, 7)
Premda su nebesa izgledala crno poput olova, iako su nebesa djelovala tiho poput grobnice, i dalje molimo Bogu, našoj jedinoj nadi. Podizat ćemo ruke Njemu. Izlijevat ćemo srce Njemu. (Psalam 62, 8) Iako ne možemo vidjeti Njegovo lice, i dalje ćemo Mu pokazivati naša.
Pogled unatrag na Njegovu vjernost
Nakon što su tražili Boga kojeg nisu mogli vidjeti, čekanje se pretvorilo u pogled unatrag, na prošle situacije u kojima je Bog bio vjeran. Asaf si govori u Psalmu 77, 11: „Prisjećat ću se djela Gospodinovih.“ Slično ovome, Jeremija odgovara na vlastiti strah govoreći: „No, ovoga se prisjećam!“ (Tužaljke 3, 21) Kada je sadašnjost djelovala poput opustošene zemlje, oni su se okretali u prošlost, u potrazi za nadom.
Psalam 89 možda na najbolji način pokazuje ovakav pogled unatrag. Psalmist Etan prolazi kroz očajem ispunjenu sadašnjost, koja je opisana kroz njegovo izlijevanje tuge, o čemu čitamo u stihovima 38-51. No, dok unutar njega buja tuga, on prvih 37 stihova psalma provodi tako što strpljivo hoda putevima prošlih otkupljenja Gospodina. Prije opisivanja tugovanja, on se prisjeća:
„Svagda ću pjevati milosti Gospodnje, od koljena na koljeno javljat ću glasno vjernost tvoju.“ (Psalam 89, 1)
Nakon toga nastavlja pisati o sljedećem: o izlasku, putu u Obećanu zemlju, do saveza s Davidom (Psalam 89, 9-10; 15-16; 19-37). Svaki od tih dijelova bio je spomenik i podsjetnik Božje nepromjenjive vjernosti. S obzirom na patnje kroz koje Etan prolazi, neki prvih 37 stihova nazivaju ”čudesima samodiscipline”.
Bog i danas još uvijek čini ista takva čudesa. Bog i dalje čini da ljudi koji su poput nas, pognuti i koji jedva da mogu podignuti svoje glave, mogu uspravno podignuti pogled. Vratimo se, zajedno s Etanom, na drevne staze. Sjetimo se ponovno Božjih čudesa iz davnina. Sjetimo se kako je nekoć davno razdvojio mora, rođenja Krista i Njegove smrti na križu. Nemojmo dopustiti da sadašnja bol oblikuje granice za naše buduće nade.
Gledajmo prema Njegovim obećanjima
S Božjom vjernosti, koja je svježa u našim umovima, možemo se usuditi gledati prema budućnosti s nadom. Možemo zauzeti stav poput stražara na zidinama i reći s prkosnom vjerom: „Čekam Gospodina; čeka duša moja; uzdam se u obećanje njegovo.“ (Psalam 130, 5) Božja obećanja više ne izgledaju poput praznih obećanja, poput slabašnih želja; ona će se ostvariti kao što je sigurno da će Sunce zaći. (Psalam 130, 6)
Abraham nam demonstrira istu vrstu orijentacije prema Božjim obećanjima kroz svoje vlastito, dugo čekanje:
„Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao.“ (Rimljanima 4, 20-21)
Nejasan osjećaj Božje vjernosti nije bilo dovoljno za održavanje Abrahamove vjere: on se držao za točno određeno obećanje. Sjetio se kako je Bog podigao njegove oči prema zvjezdanom nebu, uz riječi: „Tako veliko će biti tvoje potomstvo.“ (Postanak 15, 5) Dok su godine išle prema naprijed, Abraham se sjećao svakog slova tog obećanja. Nosio je obećanje u džepu svoga kaputa, poput vojnika koji je daleko od svoga doma, gledajući prema nebesima kroz dane, siguran da će jednoga dana njegovo potomstvo biti brojno kao što je Bog obećao.
Imaju li Božja obećanja ovakvo mjesto u našim srcima? Bez obzira na naše potrebe, Bog je rekao svoje. Možda vam nije obećao točno određen dar, kao što je u slučaju Abrahama njemu obećao sina, no to ne znači da vama nije obećao ništa. Utjeha za neutješne (Izaija 40, 1), pomoć za potrebite (Izaija 41, 10), skrb za one kojima je ona potrebna (Filipljanima 4, 19), odgovor na naše kucanje (Matej 7, 7-8); sve ovo i daleko više obećanja očekuje Božji narod. Okrenimo se, zajedno s Abrahamom dalje od naših vlastitih slabosti i usmjerimo naše poglede prema Božjim obećanjima.
Gledajmo dolje na stazu na koju nas je Bog postavio
Pogledali smo prema gore, pogledali smo iza nas, i pogledali smo naprijed. No i dalje smo u divljini čekanja. Možda se još uvijek nalazimo u tihom godinama, možda se čekanju bliži kraj. Bez obzira na sve, trebamo živjeti danas. A danas čekamo.
Možemo biti kušani da u ovakvim danima na naše živote gledamo kao na nešto što će se događati negdje u budućnosti. No tada vidimo molitvu, koja je poput ove Davidove:
„Gospodine, pokaži mi putove svoje! Uči me stazama svojim! Daj da hodim u vjernosti k tebi, i podijeli mi pouku, jer si ti Bog koji mi pomaže: tebe čekam povazdan.“ (Psalam 25, 4-5)
David ne samo da je pogledao prema gore, unatrag i naprijed, nego je pogledao i prema dolje, prema stazi koju je Bog otvorio za njega, danas. „Gospodine, nauči me danas, vodi me danas, pomozi mi danas. Neka danas bude označeno mojom prisutnom poslušnošću, radosnim podčinjavanjem, čak i dok te čekam.“
Današnjica nam može djelovati prazno, poput pustopoljine, poput zagrade koja se nalazi između prošlosti i budućnosti, za kojom snažno čeznemo. No danas, čak i danas, Bog čekanja ima dobra djela u kojima trebamo hodati. Stoga, ponovimo Njegova obećanja i izrecimo ih u našim molitvama. Činimo ono što možemo i služimo našim obiteljima. Volimo naše bližnje i dijelimo Evanđelje. I vjerujmo da ćemo jednoga dana, uskoro, poput Abrahama, Sare, Mojsija, Davida, Etana i Jeremije klicati: „Jest, nitko, koji se uzda u te, neće se osramotiti; osramotit će se samo, koji te ostavi nevjerno.“ (Psalam 25, 3)
