Nema opasnijeg mjesta od onog gdje se izravno, neposredno učenje Božje Riječi suprotstavlja mrtvoj religiji.
Dokle god se mrtvoj religiji dopušta da spava snom smrti, sve teče mirno i spokojno. No, kada istina Pisma izazove ispraznu religiju, kataklizmički sudar je neminovan rezultat. To je zato što kad god se Riječ uči u domovima molitve koji su bez evanđeoske istine, pakao se uznemiri. Čim svjetlo svetosti i istine obasja kraljevstvo tame, grijeh je razotkriven, nečisti duhovi se razljute i Sotona je isprovociran.
Sotona nema veće uporište nigdje nego u domu molitve u kojem se istina potiskuje. Nigdje nije bolje utvrđen u životima ljudi nego među onima koji su religiozni, ali koji nemaju nadnaravno svjetlo svetosti i istine. No, ne postoji veća prijetnja Sotoninom kraljevstvu od prodornog svjetla svetosti i istine kada napada ove utvrde demona.
„I dođu u Kapernaum. Odmah u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. I bijahu zaneseni njegovim naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao knjižnici. A bijaše u njihovoj sinagogi čovjek s nečistim duhom. I povika govoreći: ‘Hej, što mi imamo s tobom, Isuse Nazarećanine? Dođe li da nas uništiš? Znam te tko si: Svetac Božji’“ (Marko 1,21-24).
Upravo na takvom opasnom mjestu našao se Isus jednog dana u Kapernaumu. Tamošnja sinagoga bila je mjesto gdje je Sotona stekao uporište. Bilo je to mjesto koje je imalo religiju, ali bez pokajanja; rituale, ali bez obraćenja; pravila, ali bez odnosa sa živim Bogom kroz Njegovog svetog Sina, Gospodina Isusa Krista.
Da ne bude zabune, upravo je nemilosrdno religiozno mnoštvo bilo ono koje se najviše protivilo Kristu. Njegova djela pripisivali su đavlu, optuživali ga da je rođen izvan bračne zajednice, klevetali ga, ogovarali ga, i na kraju ga pribili na križ. Kada se Isus neustrašivo probijao s istinom u ovom uporištu demonske religije, susreo se sa samim vragom u lice. Ono što je slijedilo bio je sukob svjetla i tame, istine i zablude, raja i pakla, te svetosti i nečistoće.
Autor: Steven Lawson; Prijevod: Vesna L.
