Ako čekate da se u vama javi osjećaj da oprostite, to se vjerojatno neće dogoditi.
Kao kršćanin, nisam baš dobar u iskazivanju oprosta. Znam da je Biblija puna stihova koji zapovijedaju da ljubimo svoje neprijatelje (Matej 5,44) i držimo gorčinu podalje od svog srca (Efežanima 4,31-32), ali te je stvari lakše reći nego činiti.
Pretpostavljam da nisam jedini, budući da mnogi kršćani izgleda preferiraju jednostavnost pravila u odnosu na nered milosti. Pravila daju strukturu, jasno odvajaju ispravno od pogrešnog, i što je najvažnije, obećavaju odmazdu za povrijeđenu stranu. Istinski oprost pokriva ova očekivanja i čini nas ranjivima.
U svojoj seriji Isusove prispodobe, R. C. Sproul se odlučio usredotočiti na tu ranjivost. Preispitujući priču o Petru u Mateju 18, Sproul je objasnio kako istinski oprost ne vodi evidenciju o nepravdi:
„Kaže mu Isus: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.’
Koliko god je potrebno! Drugim riječima, kad oprostim nekome tko je sagriješio protiv mene, što to znači da im opraštam? Ako kažem: ‘Opraštam ti’, ta izjava nosi veliku težinu. Kad Bog oprašta vama, više taj grijeh ne drži protiv vas. A ako sagriješite protiv Njega i On vam opet oprosti, On ne kaže: ‘Ovo je sad drugi put…’, zato što je onaj prvi put već obrisao.“
„A to je ono što mi ne činimo. Netko sagriješi protiv nas, zatraži nas oprost i mi oprostimo, oni to učine opet, a mi kažemo: ‘Ovo je sad drugi put…’ što otkriva da im nismo zapravo oprostili ni prvi put. Zato što ako stvarno oprostimo, kažemo: ‘Više se toga ne sjećam.’“
Znam iz iskustva kako je primamljivo pohraniti uvrede iz prošlosti kao municiju za neki budući sukob. To je otrovan poriv koji vam daje sigurnost, možda čak i zadovoljstvo, ali Isus upozorava da će vas ovakvi postupci neminovno uništiti (Matej 6,14-15). Slično kao i gorčina, oprost nije osjećaj, već odluka. To je odluka da ćemo slijediti Boga unatoč tome što nam emocije govore. Autorica i govornica Laura Petherbridge ovo je čak istaknula u svom članku Što oprost NIJE:
Oprost nije osjećaj.
„Ako čekate da se u vama javi osjećaj da oprostite, to se vjerojatno neće dogoditi. Oprost treba biti čin poslušnosti Bogu, jer se pouzdajemo u Njega i vjerujemo mu da ima najbolji interes za nas. Bog zna da nas zadržavanje na osveti, ljutnji i bijesu može uništiti duhovno, emocionalno i fizički. Krist je previše platio za one koje ljubi da bi robovali ičemu, a kamoli mržnji. On želi da njegova djeca budu slobodna. A osoba nikada nije slobodna ako je opterećena teškim teretom i lancem gorčine. Kada su hladni okovi osvete čvrsto stegnuti oko naših zapešća, nemoguće je dignuti svoje ruke i slaviti ga.“
Milost je nevjerojatan dar. Jednu osobu oslobađa od osude, a drugu od mržnje. Omogućuje da pravda postane alat za obnovu umjesto uništenje. Oprost je taj kojeg je Bog pokazao cijelom čovječanstvu, i sada nam zapovijeda da ga iskazujemo jedni drugima. To može biti teško, ponekad čak i bolno, ali na kraju, oprost je materijal kojeg Bog koristi za izgradnju svojeg kraljevstva.
Autor: Ryan Duncan; Prijevod: Vesna L.
